TREĆI DIO
Firdus-begova pomoć fra Lovri Karauli
Kazujući o velikim promjenama svršetkom osamnaestog i početkom devetnaestog stoljeća naš povjesničar Fra Brko je konačno stigao u predavanjima pripovijedati i o promjenama u livanjskom kraju.
Dokaz pozitivnih promjena u vladavini Turaka je i velebna crkva i franjevački samostan na Brini, na padinama orlovačkog brijega na kojem je gradsko groblje Svetog Mihovila.
Za dozvolu gradnje velike i skladne crkve i samostana na Brini zaslužan je i sultan Abdul Medžid i svećenici franjevci, posebno fra Lovre Karaule, i vladar Livna Ibrahim-beg Firdus i turski carski arhitekt Ešref Efendija iz Sarajeva.
Podrška i pomoći gradnji crkve je stizala iz Austrogarske Carevine i iz livanjskog puka. Sredinom devetnaestog stoljeća to nisu bile jedine crkve koje su građene u tadašnjem Otomanskom Carstvu, građeno je devet crkava i nekoliko samostana. I za gradnju velebne crkve i samostana na Širokom Brijegu zasluge su i sultana i kršćanima naklonjenih Ešref efendije i kapetana Stoca Ali-bega Rizvanbegovića.
Kad je fra Brko pričao o gradnji livanjske Crkve Sv. Petra i Pavla i velikog samostana, naglasio je da je mnogo onih koji o crkvi, o velebnom hramu uzimaju podatake iz crkvenih kronika, pa se pozivaju na ono što su u doba gradnje pisali franjevački ljetopisci.
Naglasio je da i pored franjevačkih zapisa ima i drugih dokumenata i knjiga, da postoje turski defteri, fermani, bujruldije i drugi spisi koji oslikavaju vremena osmanlijskog vladanja, a pamte se i pučka pripovijedanjima i pučke narodne pjesme, pripovijetke i poslovice.
Iz zapisa kroničara franjevca fra Jerke Vladića se vidi da franjevcima nije bilo drago da se samostan i crkva vežu uz ime ubogog sela Brina, pa su prostor preimenovali u ime Gorica. Fra Jerko je zapisao:
„Do ovog vremena (kupnje zemljišta) kao što gore napomenuh zvala se je Brina, a od sad Franjevci nadjenuše ime Gorica, i Slatka Gorica, kao što ćeš naći u župskih zapisnicih ove župe goričke.“
O tim velebnim građevinama, koje Brinjani vežu za svoje selo i ističu da su i Samostan i crkva Gorica na Brini, je velik broj i zapisa i vademekuma, a i znatan broj knjiga. Malo je Livnjana koji nisu ili slušali, ili čitali i o gradnji najvećeg hrama u Bosni, i o vremenu kad je Otomansko Carstvo proglasilo reforme i u pravima izjednačilo vjere.
Livnjanin, Ibrahim-beg Firdus potomak hrvatskih plemića Rajčića zaslužuje da se u ovoj priči o gradnji velebne Crkve Svetog Petra i Pavla, zvane Gorica, istakne njegovo ime i njegove zasluge. Postupio je suprotno uobičajenim otomanskim navikama.
Kao posljednji paša i kapetan Livna Ibrahim-beg Firdus se rado susretao i razgovarao sa franjevcem fra Lovrom Karaulom i saznao što taj svećenik želi. Nije se protivio, nego je namignuo fra Lovri da s kesom od sto dukata potkupi sultanove namjesnike u Livnu i pomogao mu 1832. godine da u Vidošima pletene crkvene zidove zamijeni kamenim i da gradi kameni župni dvor, a sve pod uvjetom „da o tome ne buba“.
Najveća Ibrahim-begova pomoć je u tome što je pomogao fra Lovri i pri kupnji zemljišta za gradnju crkve i samostana u selu posve blizu grada. U svom pismu poslanom u ”Tekiju Fojničku” napisao je :
„Lipa i plemenita pozdrav od mene Ibrahim Bega Firdusa Capetana od Livna, mojim prijateglim Starczim u Tekii Fojnickoj, najpri momu Dujch paka Svim ostalim Starczim u Tekij!
Jasam uvik bio Vash priategl, bogli nego Ark’achim. Mislio sam da nachine jednu kuchu u Livnu za da pomolle Bogu, alii nie moglo mi izachi za rukom kako bi ja ottio. Sada mi izajde i uze misto zgodno kako su svi beghenisali, a beghenisachete i Vi. Etto daklem Schaglem vam sve oprave na iste kuche, kako vaglia…“
Iz napisanog bi se moglo razumjeti da je Ibrahim beg Firdus svojim dukatima uzeo zemljište, ali u franciskanskoj kronici stoji da su franjevci za zemljište dali deset tisuća groša, da su to zemljište htjeli uzeti i livanjski pravoslavci, koje Ibrahim-beg Firdus naziva Ark’achima.
Polovinu od 10.000 groša stigla je od fojničkih franjevaca. Toliko groša je vrijedilo hiljadu zlatnih forinti i to i nije bilo malo novaca. U franjevačkoj kronici je označeno da je samostan dobio još dvije njive i jednu livadu tamo gdje su sastavci dvaju potoka.
Od Beće Sefera Čehaje i njehovog brata Hasana i njihove majke su ih kupli i samostanu poklonili bogatiji hrvatski trgovci Mate Mešrović i Brno Radulovič. Kupili su od bega Kara-Bega i njivu uz cestu do groblja i nju također darovali samostanu.
Valja napomenuti da je Ibrahim-beg mogao glavu izgubiti, kad za franciskance ‘uze misto zgodno’, jer se, ne samo zbog toga, pobunio livanjski Ahmed-beg Ljubunčić i još šest begova. Pobunio se protiv sultanovih reformi i protiv sultanovog miljenika Ibrahim-bega kapetana.
Skupili su pobunjenici tisuću i pol naoružanih ljudi i napali Ibrahim-begove konake i nebotičnu kulu peterokatnicu, FIRDUSOVU KULU. Dopustili su da ju pobunjenici ruše i pljačkaju Ibrahim-begovu imovinu.
Ibrahim-beg Firdus i stotina njegovih sljedbenika su se povukli iz Livna, pa se premjestili u selo Čelebić, potom u Crni Lug. Brat mu Kulin-beg Firdus prišao pobunjenicima, pa i zbog toga je Ibrahim-beg pobjegao u Dalmaciju.
Imao je prijatelja i u Sinju, i u Šibeniku i Zadru. Kad je beglerbeg iz Travnika, po naredbi Sultana, stigao s jakom vojskom da uguši bunu, pobunjenici se uplašili i obećali popraviti porušene konake i Firdusovu kulu.
Za štetu su Firdusovoj djeci prikupili 400 kesa dukata. Nakon što je Vedžil-paša ugušio livanjsku bunu, ukinuo je kapetanije i Ibrahim-bega je postavio za muteselima Livna, pa je fra Lovro opet imao moćnog prijatelja.
Ibrahim-beg je doživio da sultanov dželat u travničkoj tvrđavi svilenim gajtanom stegne vrat vođi livanjske bune Ahmed-begu Ljubunčiću. Taj dželat je u travničkoj tvrđavi na isti način izvršio sultanovu zapovijed za još pedesetak drugih bundžija. U kasne noćne sate ih davio.
Udavio je i banjalućkog muselima Abdulaha Hivzi efendiju i Firdusovog zeta defterdara u Travniku, Mustaj-bega Teskeredžića (oženio je Firdusovu sestru). I Ibrahim-beg Firdus je kao livanjski muselim pod čudnim okolnostima 1837. godine umro u Travniku.
Pretpostavlja se da je ubijen, jer je jedno vrijeme bio vjeran Husein-begu Gradaščeviću, pa potom sklopio mir s Ali-agom Rizvanbegovićem, što bi značilo da je mijenjao stav, pa bio i protiv i za sultana.
Kad Livnjani hvale svoj kraj, tad rado pripovijedaju o proslavljenim Livnjanima i njihovim velikim ostvarenjima, pa mnogi započinju pripovijedanja o fra Lovri Karauli i o najvećem kršćanskom hramu sagrađenom tijekom trajanja Otomanskog Carstva.
Katolička crkva „Svetog Petra i Pavla“ na Brini je toliko izuzetna građevina, da je još uvijek najznačajniji graditeljski podhvat u povijesti Livna. Mnogi se Livnjani pitaju kako je moguće da je sagrađena u doba vladavine turskih sultana, pa se čude činjenici da su te izuzetne građevine bile i ostale najveća kršćanska zdanje sagrađena tijekom 415 godina turske uprave u Bosni.
Crkvi na Brini, Crkvi Svetog Petra i Pavla se pripisuje povijesna starost, jer postoji više od jednog i pol stoljeća. Temelji su joj iskopani godine 1853., a gradnja otpočela 1854. i trajala pola stoljeća., sve do 1906. godine.
To je moćna građevina od rezanog i klesanog kamena. Uistinu, kad se kroči u njenu glavnu lađu, otkrije se da je u mnogo čemu izuzetna. U narodu se često čuje i izreka da je crkva na Brini, crkva na Slatkoj Gorici takva da joj nema premca od Livna do Rima.
Zapisano je mnogo detalja o gradnji crkve. Temelji su jedanput bili iskopani blizu ceste, pa neki dalekovidniji svećenici uspjeli da se prvi temelji zavale i da se kopaju drugi na prostranoj livadi.
Ponegdje su duboki i do pet metara. U isto vrijeme započela je gradnja katoločke crkve u Gučoj Gori i ponosni Fra Lovro saznao da će gučegorska po dimenzijama biti duža od livanjske, pa crkvene temelje produžio na dužinu od 46 metara.
Nije dao da itko nadvisi crkvu o kojoj je sanjao. I u tome je uspio. Samostan je tada bio jako potreban, pa je zapadni dio samostana ozidan znatno prije crkve.
Dugo vremena su oblikovane velika i dvije manje crkvene lađe, te školjke za veliki i šest manjih oltara, kao i kor i velebno pročelje. Tornjevi su bili ostavljeni za bolja vremena. Lijevi toranj uoči izgona turske vojske i Turaka iz Bosne bio ozidan dopola, a desni čekao više od pedeset godina da se izjednači s lijevim.
Fra Brko je o gradnji crkve pričao i po vlastitom čuvenju i po onome što je pročitao u samostanskom dokumentu ”Mrtvalj”. ”Mrtvalj” je mala knjiga prepuna zabilješki nekog svećenika Bralića.
To je knjiga subjektivnih dojmova i zapisa crkveno povijesnih crtica. Pisac Mrtvalja je zapisivao događanja onako kako je do njega stiglo i ono za što se kaže da se ”povlačila priča”.
Malo je reći da je legendarni obrednik fra Lovro Karaula bio prosvijetljen Duhom Svetim, malo je kazati da je bio vizionar novog doba, jer je u teškim vremenima, plivajući uz rub ponora, ostvario velika djela.
Legenda je kazivala kako je na dvoru uzvišenog i mudrog sultana Abdul Medžida I. ”pobjeditelja naroda” mudri obrednik fra Lovro Karaula veliko znanje i pobožnost iskazao i na sultanovom materinskom jeziku ponizno rekao da on nije nevjernik, da veliki sultan zna da njegova vjera ima stare svete knjige, i da bi u slavu Boga i sultana želio sagraditi crkvu.
Po toj legendi sultan se čudom čudio da taj obrednik tako tečno govori nekoliko jezika, da govori i jezikom turskim, pa je, on, koji je znanjem i mudrošću obdaren, nekoliko puta pozivao obrednika da još koji put prijeđe prag visoke njegove kapije, da pristigne i na Divan.
Legenda kaže da je sultan spoznao da tog ruhbana velika mudrost krasi, te mu želju ispunio i dao mu ferman da može crkvu sagraditi. Tad je pred svojim pašama rekao da se tom siromašnom stvoru, tom učenom robu ne smije ni čvoka dati, da ga nitko ne smije ni čvokom čvoknuti.
Ropska raja nije znala da je mudri fra Lovro, prije traženja fermana iz drugih razloga u carskom gradu boravio, da je zbog spora sa jednim raskalašenim biskupom bio na sudu i da je dobro proučio strukturu sultanske carske administracije.
O viđenom je svoje slovo zapisao. Zapisao je kako se u Stambolu divio velikoj crkvi koja je u džamiju pretvorena, da nije pregrađivana, ali da je izvana okićena sa četiri minareta.
U jednom pismu otpremljenom u Biograd na Dunaju, opisao je svoj doživljaj velikog carskog grada. Istakao da grad ima više od tisuću minareta, da čak ima i omanja kršćanska crkva.
Za veliku crkvu zvanu Aja Sofija napisao da je dugo vremena na cijelom svijetu bila najveća i najviša kršćanska bogomolja, da je čudesno zdanje, da svim zakonima fizike prkosi, da bi se po matematičkim proračunima morala urušiti, a ne ruši se.
Zaključio je da to zdanje dragi Bog čuva, i da isto tako čuva ikone, freske i mozaike u njemu. Opisao je i ljepotu raskošne Plave Fatiha džamije i naglasio da ima dva minareta više nego Aja Sofija.
U drugom opširnijem pismu, za koje se ne zna komu je poslano, opisao je fra Lovro razloge svog višemjesečnog boravka u stolnom gradu Osmanlija. Vezir ga otpremio u carski grad. Sačuvani fojnički dokument nekog pravdoljubljivog franjevca naslova ”Borenje Daržave Bosne Srebrenite s’ Biskupom G. Rafom Barišićem” detaljno je oslikao razloge fra Lovrinog odlaska pred sultana, a oslikao je i veliko poniženje koju su doživjeli franjevci provincije Bosne Srebrene u sukobu s biskupom Barišićem.
Taj franjevac je naglasio ”da im je Šejten na grbaču natovario zlim duhom illi vitrom napuhanog, pohlepnog, lažljivog, oholog i budalastog biskupa Barišića”.
U vrijeme biskupovanja kreposnog pastira, biskupa Miletića katolička crkva je pokorno egzistirala i ravnala se po onim dokumentima koje je dobila od nekoliko papa i od nekoliko sultana.
Ostarjeli biskup Miletić 1830. godine obhajao je livanjske župe i 18. srpnja preminuo u župi koja je imala crkvu pletenih i glinom namazanih zidova, crkvu u Vidošima. Gotovo dvije godine prije toga očekivao je da će ga posjetiti anđeo Gabriel i razmišljao o svom nasljedniku.
Prikladnim mu se učinio fratar Pavo Barišić, koji se u Vječnom Gradu Rimu isticao lektorskim radom, i teološkim predavanjima, pa ga pozvao da dođe u provinciju Bosnu Srebrenu i imenovao ga biskupskim dvorskim namjesnikom (Pro-vicarom Generalim).
U to vrijeme u provinciji „Bosni srebrenoj“ službu Božju su obnašali franjevci školovani u Italiji i franjevci školovani u ”Cessarovim Kraljevinama”. Premda su istom redu pripadali različitog su duha bili. Redovnici ”Talijanci” bijahu u manjini i kako je jedan anonimni pisac iz tog vremena zapisao:
„U nauci slabii, s’ toga za velikih poslovah neprikladnii, al kolikosu slabii, tolikosu ponositii, i za dostajanstvim pohlepnii, više su za se, neggo za obćinu, umijuse prodavat za druggo, nego su, i tajnost pomnjivie čuvaju. Oni pako, koi u Ceccarovim Kraljevinam uče nauke: jesu u naucim izvarstitii, s’ toga za poslovah svoga stanja prikladnii; i štojim je na sardcu, to je i na jeziku… S’ toga reko, mallo po mallo porodile su se dosti ružne zlobe, i unitacicanja medju njima tako…“
Anonimni pisac je nastojao i ilustrirati poguban utjecaj pohlepnih talijanskih svećenika na redovnike. Oni koji su se u Italiji školovali pokazivali su da se njihov strogi kršćanski duh promijenio, bio pod utjecajima grijeha nekih papa, nekih kardinala, biskupa i svećenika, bio pod utjecajem raskalašenog renesansnog vremena, pa navodi stihove nekog pjesnka:
„Holost Garkah jest znana. Narodima gospoditi.
Pohlepnost je pak Rimljanah: Varh Naroda sviuh biti.“
Pravdoljubivi franjevac je zapisao i ovo: „U takvim okolnostima u rujnu 1832. godine bi zaređen za biskupa Pavo-Rafael Barišić i vrlo brzo je pokazao svoju narav. Svim franjevcima obznanio da namjerava provinciju ‘Bosnu Srebrenu’ ukinuti, provincijalu ovlasti uzeti, od svih župa i svih samostana lemozinu uzimati, da ‘Redovnici od obsluženja po Reguli S. Franciška ne mogu nikakvih dobarah, illi imanja posidovat’ i da je svrhu svih on glava koja izdaje zakone i zapovijedi.
Usprotiviše se starješine Provincije i samostana i pozvaše na mnoge dokumente po kojima su se ravnali. Uzalud su pohlepnom biskupu objašnjavali da sa lemozinom upravljaju samostanske starješine, da se tim novcima hrane ostarjeli redovnici i da se dio daje za školovanje mladog naraštaja.
Biskup Barišić ne htjede s fratrima ni za isti stol sjedati niti objedovati, pa se od njih odvojio. Ukinuo i crkveni franjevački zakon ‘Zapriku’ (clausuru) po kojem u samostanske prostorije ne smiju žene ulaziti i među franjevcima izazva sablazan kad napisa naredbu:
„Ja san Biskup, ja ne ću biti zatvoren. Svit često ima potribu za pristupit k’ meni, za to i ja hoću nek more k’ meni u svakka doba svak pristupit, muško, žensko, mlado, staro, Karstjanin i Turčin.
Kad je uočio da samostan, u kojem je obitovao, ima veliki zlatni križ, on ga uze sebi i s njim se okiti. Uzalud mu fratri govorili da je to križ koji je biskup Gregoriu iz Vareša dobio na dar od Carskog Dvora Kršćanskog Carstva i da je taj križ prije smrti Gregor poklonio crkvi da visi na zidu uz oltar svetog Ive Krstitelja.
Barišić ga skide sa zida i ‘poče ga na svoim parsam nosit’. Nedugo potom ‘baci sa sebbe habitum religiosum i hotijući, da se od svakoga vidi kićen, i nagizdan obuče aljinu kićenu s’ carvenim pucama, i svilenim se pasom paše, i već nedostoise imati ikako obćenje s’ Fratrima, nego u svojoj sobi, ruča, večera.
Nakon toga oholi biskup poče svoje privrženike promovirati i počasti im davati, a odredbe provincijalnih starješina ignorirat. Neke svećenike koji su počinili teške grijehe bluda oslobodi krivnje, a primi u samostan i svećenika Bojana koji je ‘poradi zlog vladanja iz Zagreba iztiran’ i taj mu Bojan postade miljenik.
‘Oko Barišića puzo, lago, čaše ispijo, a kad bi pijan od Barišića izišo, po manastiru viko, galamio, psovoo da se zemlja trese, a nebo prolama, dok treći dan Uskarsa u mrak izašao iz manastira, i obisiv o plottu aljinu redovničku ode u ajduke.“
Redovnik kroničar, čije su riječi o tužnom stanju crkve u vrijeme Barišićevog biskupovanja navedene, zapisao je još i ovo:
«U ovim okolnostanjim manastir Sudinski priličnii učiniše Špilji razbojničkoj, nego li kući redovničkoj, Barišić i njegovi privarženici dobbri red pokvariše, i nikoga nebojećise, po volji živu, po volji piju, po volji gudu, po volji sviraju, po volji igraju, po manastiru puške pale; uz istu korizmu u Barišića sobi tambura kucca.»
Dalje je zapisao kako je sukob rezultirao putovanjima i uzajamnim podnošenjem prijava i Rimskoj Propagandi, i Dvoru Cessarskom, i veziru, i kako moraju spor riješiti sultanove kadije u Stamboli i kako mnoge vjernike zbuniše crkvene svađe. Redovnik kroničar ne spominje da je bilo tučnjava, ali se u narodu pojavi pjesma koja i o tome svjedoči:
„Jedan, dva, tri: pobiše se fratri. Jedan drugom viče
Pomozi mi striče. Kako ću ti pomoći, kad i mene tuku
Za uši me vuku!“
U dokumentu „Borenje…“piše i ovo: ”Papinska Propaganda posla vizitatora Milinovića koji je kao stranac morao 40 dukata platiti da uđe u Provinciju Bosnu Srebrenu. Milinović nađe da su objede Biskupa Barišića pritiv franjevaca lažne, da ga treba smijeniti, a biskup Barišić vizitatora Milinovića proglasi potkupljenim, tvrdeći da su mu franjevci dali 60 dukata da piše u njihovu korist.
Nakon toga prijavi biskup Barišić fratre veziru da šire ideje ilirizma, da nosaju Ilirsku knjižicu, da govore o jedinstvu Ilira, da nisu lojalni sultanu. Kad je bosanski vezir Mehmed Ćamil Paša Mušir 1844.godine primio Barišićevo pismo, ne povjerova u ono što je napisano, pa posla svoje ljude da tajno istraže stanje i ne nađe dokaze o nelojalnosti fratara, te je pozvao neke manastirske starješine i biskupa i bi sklopljena pomirba.
Vezir im je strogo naredio da se primire dok ne dobije odgovor od Visokog dvora. Budući da je Ćamil paša 8. siječnja 1845. godine bio zamijenjen, a sukob biskupa i fratara nije bio razriješen, u njegovo rješavanje se uključio i Osman Nuri paša koji dođe za vezira.
On na raspravu pozva četiri paše: zvorničkog, tuzlanskog, banjalučkog i sarajskog, biskupa Barišića i od svakog manastira po dvojicu fratara i ne htjede dati biskupu dokument buruntiju po kojem bi biskup, a ne provincijalne i manastirske starješine donosile odluke o fratrima.
Barišić je inzistirao da mu vezir odobri odlazak sultanu, jer da će on uvjeriti sultana, da će mu sultan izdati ferman po kojemu će samo on ‘svarhu fratarah u svemu starešina biti’ i usput je prijetio da će iz Bosne istjerati u surgunluk (izgnanstvo) barem pedeset fratara.
Vezir Osman Nuri paša i druge paše umirujući biskupa Barišića su isticali da je najbolje da sve ostane kako je bilo prije Barišićevog dolaska, jer fratri ‘imadu tolike carske fermane u rukam, ni mi zapovidnici neimamo oblasti svarhu fratarah, oni su bo Carski ljudi’. Vezir tad odobri biskupu i trojici fratara da odu sultanu, da ponesu isprave i tamo spor riješe. Vezir odabra onu trojicu koji su se najžešće Barišiću odupirali i spremi fratre Nedića, Dropuljića i po znanju najočitijega fra Lovru Karaulu iz okruga livanjskoga.
U Stambolu na Bosporu devlet (carsko vijeće) se sastao i nakon što je saslušao fra Lovrino tečno kazivanje na turskom jeziku i pokazivanje originalnih i ovjerovljenih prijepisa važnih suret spisa (carskih isprava) ne dadoše biskupu da se poziva na prava koja je od Rima dobio, pa nije imao što da prozbori.
Narediše mu da potpiše mirenje i da za mirenje mora šest hiljada jaspri za taksu platiti. Usput valja naglasiti da je biskup za te novce mogao više tona žita kupiti, kupiti toliko da sve svoje franciskance cijelu godinu dana kruhom hrani.
Tako se na kraju potvrdila ona narodna “Tko pod drugim jamu kopa sam u nju upane”. Nakon petnaestak godina i Propaganda u Rimu progledala i shvatila, da biskupa koji je samostanske zidine nazivao zidinama pakla, mora od provincijala i od časnih franjevaca odmaknuti.”
Gledajući događanja u tom vremenu može se uočiti da su u teškom danima i neki crkveni dostojanstvenici svom puku život činili težim. Valja naglasiti da je biskup Barišić i velika djela ostvario, u carskom gradu je dobio ferman po kojem mu je bilo dozvoljeno da ostvari zapovijed Kongregacije za raširenje vjere, i da u Hercegovini može dvije crkve i za samostalnu franjevačku misiju jedan samostan sagraditi.
Pitanje je da li bi to dobio da se za tu stvar nije zauzeo Ali-paša Rizvanbegović, tadašnji vezir u Hercegovini. Taj paša je svojom rukom Velikoj porti napisao tri molbe i isposlovao da se biskupu Barišiću taj dokument uruči.
U jednoj drugoj ispravi je zapisano: ”Po preporuci Ali-paše Rizvanbegovića dvije su turske kuće, kuća Kurte i kuća Bakamovići kršćanima poklonile zemlju uz staro kršćansko groblje sela Pribinovića.” To selce je imalo dominantan položaj na Širokom brijegu, na brijegu iznad rijeke Lištice i tamo je sagrađena crkva i samostan.
U carskom grada, iz kojeg sultan upravljao prostorima na tri kontinenta, fra Lovro je pisao i zabilješke koje su drugima bile od koristi.
U svojoj zabilješci imao je i malu ispovijed, iz koje je bilo vidljivo da su mu prazni džepovi, ali da nije ni žedan ni gladan i da spava i hranu dobiva u konaku jednog uljudnog bega.
Kako se ne bi rodio bijes livanjskih begova, u ono vrijeme se pričalo kako je obrednik Lovro po drugi put u carski grad putovao, tražio dozvolu za gradnju crkve i da je u svom traženju uspio.
Ta priča je govorila da je tijekom boravka u carskom gradu bio pozvan u audijenciji kod kučuk-teskeredžije (nižeg visokog sultanovog zapisničara) i uručen mu bio ferman, pa je odveden do kesedara beglik kalema (arhivara) da plati taksu.
Poslije toga ostao mu je dug put da na konju putuje, da noćiva po hanovima. Pričalo se da je u Sarajevu još morao otići valiji Huršid-paši da i njemu taksu plati, da od njega bujruntiju (pašinu pisanu zapovijed, pisani ovjereni dokument) dobije kako bi se sa svim papirima pojavio pred livanjskim kadijom.
Kad je napokon s Borove glave ugledao zalazeće livanjsko sunce, kad je ugledao Kamešnicu i Dinaru znao je da je uspio. Najavio se bio i kadiji i on ga primio i na uspjehu čestitao. Da bi sve išlo po ustaljenom redu kadija je pozvao efendiju ilamdžiju (službenog prosuditelja) da izvrši interpretaciju fermana, a i to se plaćalo.
U fratarskoj kronici o carskom fermanu i valijinoj buruntiji, o tome kako je dobivena dozvola za gradnju crkve i samostana posve je drukčije zapisano. Tu piše da obrednik Lovro nije morao radi gradnje crkve ići u Stambol, jer su se ferman i buruntija dobivali u Sarajevu.
U toj velikoj kasabi sultanovu je volju provodio valija Huršid-paša i carski arhitekt Ešref-efendija. Huršid-paši se podnosila molba, a on ju slao u Stambol. Tih godina carski fermani vrlo brzo udovoljavali molbama. Molba nije vrijedila ukoliko uz nju inženjer Ešref-efendija ne bi poslao svoj nacrt.
Huršid-paša i Ešref-efendija su fra Lovri Karauli rado ispunjavali želje, jer je stekao ugled kod sultana. Ešref-efendija je upisivao dužine, širine i visine crkava po fra Lovrinim željama. Huršid-paša je rado primao i darove od ljubavi, a gospodin Ešref-efendija svaki dar odbijao. Tražio samo lijepu ljudsku riječ zahvalnosti. Tražio papinu pisanu zahvalnicu, a ne zna se da li ju je dobio.
U te dane obrednik Lovro je po grobljima kapele pravio, a za najveću crkvu, za crkvu na Brini već imao ono što je Ibrahim-beg Firdus „uzeo“, imao prikladno zemljište ćehaje Beće Sefera (Seferćehajića).
Pošto je želio imati i crkveno imanje, kupio je Seferovu kuću i pojatu opasanu njivama, livadom i padinom lijepog brijega. Kad je to imanje kupovao, sultanov podanik Bećo Sefer Ćehaja je tugovao za vremenima kad su mu predci bili bogati, kad su kao ćehaje mnogo većim imanjem upravljali.
Sve to u narodu se nije znalo, pa nastala legenda da je obrednik Lovro Karaula od sultana tražio da napravi bogomolju veličine volujske kože i da je u fermanu to i pisalo. Legenda govori da je u gradnji bogomolje postupio tako: da je našao veliku volujsku kožu, te poput kraljice Didone opjevane u Eneidi, kad je na libijskom tlu za nebotičnu tvrđavu tlo tražila.
Kad je Kartagu gradila dobila je toliko tla koliko ju može označiti volujska koža. Narodna legenda kaže da je i fra Lovro kožaru i hajvan hećimu (veterinaru) volujsku kožu dao da ju u tanki dugački remen izrežu, da ju u gajtan iskajase (izrežu). Kadiju umolio da njegovi ljudi sve to vide, da mimar-baša (građevinski nadzornik) veličinu buduće bogomolje i samostana laktima premjeri i volujskim gajtanom označi.
Tu legendu i u naše dane poneko ispriča, ali sve više svijeta zna da je veličinu bogomolje odredio sultanov arhitekt gosdpodin Ešref-efendija.
Zna se da je njegov nacrt poslan sultanu, zna se da je sultan Abdul-Medžid izdao ferman, zna se da postoji dokument Hušrid Mehmed-paše, da postoji bujruldija (bujruntija=pisana zapovijed) u kojoj piše da se livanjskom kadiji Rašid-begu dostavlja na znanje da franjevci mogu i pojata crkvu proširiti i popraviti i to po 14 aršina (lakata) u širinu i dužinu, a deset u visinu.
Istina je i da je obrednik Lovro u skladu s uhodanim navikama odnio kadiji ”dar od ljubavi”, i slatko ga nasmijao, kad je ispričao da je jedan njegov poznanik, jedan obrednik iz Gornjih krajeva, obrednik za kojeg se govorilo da je kadar izgoniti džinove iz ljudi, duže od njega u Stambolu čekao ferman i da ga na kraju kad je sve novce potrošio, kad se s fermanom kući vratio ilamdžija (tumač, prevodilac) u očaj otjerao, jer je protumačio da mu ispod tugre, ispod riječi ”bismillah”, ispod sultanovog pozdrava piše :
‘‘Ja veliki gospodar i amira sultan… koji se zaklinjem u Onoga koji je stvorio nebo i zemlju………..i u sablju koju opasujem, dajem na znanje svojim slugama da moj pokorni ruhban franciskan… može dvije žene imati.”
Smijao se kadija grešci nastaloj u sultanovoj pisarnici, smijao se zamijenjenom i pogrešno napisanom sadržaju fermana, smijao se tuđoj nevolji. Kadija je još rekao da je tu šalu netko izmislio. Poslije ugodnog razgovora kadija obredniku Lovri poželio sreću u gradnji i pitao ga što će mu tako velika bogomolja.
Još mu je rekao svoje mišljenje, rekao mu da je dobro to što je zemlja za crkvu na lijepom mjestu, da je dobro što će se bogomolja graditi podalje od džamija, podalje od od čaršije, što je na Brini.
Iz fermana bilo vidljivo da može i zvono imati, a kadija prstom zaprijetio da zvono ne smije veliko biti, da ne smije njegove vjernike u molitvama uznemirivati. Obredniku Lovri je bilo poznato da su kadijini vjernici, kad bi govorili o bogomoljama, isticali svoj svjetonazor, isticali da je zvono samo za hajvana (živinče), a pjesma s minareta za Boga i za hinsana (čeljade).
To što se u kasabi govorilo fra Lovri bilo nevažno, jer je vidio utrtu stazu do svog cilja, vidio temelje jedne velike i temelje dviju manjih novih crkava.
Po dogovoru između fra Lovro pojatu nadogradio, pa u njoj misna slavlja obavljao i katolike livanjske usrećio. Fra Lovro je od Ešref-efendije ishodio da veličine crkve po njegovoj volji označi, pa je upisana dužinu od 70, a širinu od 50 lakata.
Ni sam tad nije znao kolika će joj visina biti. Govorilo se da se sve radi strogo po fermanu i gorička crkva je rasla i sve dotadašnje crkve u Bosni prerasla. U zidanju su se istakli majstori s mora: Trogiranin, Imoćanin i Višanin. Rađena je po nacrtu graditelja Splićanina Franje Moisea i u gradnji nadopunjena prijedlozima zagrebačkog arhitekta Josipa Vancaša.
Svodove i nebesa triju crkvenih lađa gradilo se po receptu apeninskih graditelja. Prvo žbukanje povjereno domaćim majstorima Bajama. Poseban pijesak otkriven je na Borovoj glavi, a cementna žbuka pravljena po rimskim receptima.
U narodu se pripovijedalo da je za gradnju neba iznad glavnog oltara i neba triju lađa uptrijebljen malter ojačan litrima bjelanaca kokošjih jaja. Istina je da su graditelji pravili malter od uvoznog pečenog praha iz Trsta, te žestokog bijelog livanjskog pijeska s željeznim pletreom.
Nebo je ostalo tvrdo poput kamena i bez pukotina, a graditelji su tvrdili da po tim crkvenim svodovima mogu ”volujska kola proći, a da se svod neće soriti”. I nosivi lukovi su izliveni ispletenim željezom i to je prvi u Livnu korišteni armirani beton. Još dok je gradnja trajala, a posebno kad je dovršena silno velika crkva, je na suncu blistala i radost je bila do nje doći i u nju unići.
Veliko iznenađenje je napravila livanjska bura, jer je jedne godine početkom proljeća s kupole glavnog oltara krov s olovnim pokrovom na zemlju bacila. Štetu je nanijela i južnom krilu samostana, jer je cijeli krov sa šimlom, sa gredama i žiokama otkinula, a krovopokrivača Jozu Baju za to nitko nije okrivio.
U puku livanjskom se pripovijdala tužna priča, da je nakon što su svi krovovi postavljeni, zazornim nekim džematlijama smetala dogradnje velikog zvonika sa najavom da će imati zvono i da će biti veliko i teže od tisuću kilograma, pa odlučile obrednika Lovru u vodoravnom položaju na ledini ostaviti.
Što odlučili to i učinili. Saznali da će obrednik na Dan Svetog Ilije slaviti misu u novosagrađenoj kapelici na groblju iznad Prispa. Znali su da će proći preko livada zvanih Vinogradi, pa mu sačekušu organizirao Avdibeg Čorbadžić iz Žirovića, te Avdibegov sluga Nurija iz Komorana i Avdibegov sin od dvanaest godina.
Lako im bilo pred konjanika izaći, konja za ular uhvatiti, starca sa konjskog samara na pješčanu stazu svaliti, pa povaliti i čekati da prestane davati znakove života. S vrata mu križ skinuli, a komad kajase od volovske kože u ruci ostavili.
Pričalo se da je onaj što ga udavio uskoro i poludio i da mu se u snu i na javi mrtvi obrednik odnekud primicao, zaspati mu nije dao, i da ga na ružan posljednji korak natjerao.
Stariji i mudriji svijet je drugačije uzroke obrednikove smrt objašnjavao. Znalo se da je mudri obrednik i veliki dušobrižnik bio i veliki domoljub, da se za Gajev preporod zalagao, da je biskupa što je dva imena imao odveć štovao, da je škole otvorao, nakon vidoške crkve još dvije crkve u dvije župe odjednom gradio i sagradio.
Saznali bili Otomanci da je 1875. godine išao u Sinj i da je poljubio ruku caru Franji Josipu, da je s carem razgovarao. Saznali da je kršćanskom caru dao svojom rukom pisanu kroniku, koju je naslovio imenom ”Spomenica” i da su u kronici napisana imena onih Otomanaca koji su se isticali zulumima nad kršćanima.
To su bili pravi razlozi njegovog tragičnog odlaska među svijetle oblake. Ubojstvo je po svjedočenju jednog Tomasa, svjedočenjem pod zakletvom organizirao ugledni Turčin Mujaga Šeremet i za izvršenje ubojstva našao Avdibega Čorbadžića, a austrijski konzul kazao franjevcima da je atentat naručen u Sarajevu.
Zna se da je tijelo čekalo četiri dana obdukciju i da ju otomanska vlast nije dopustila, pa fra Lovro bi pokopana na groblju Svetog Mihovila nedaleko velebne crkve Gorica.
Svjedok, koji je pogibiju vidio, optužen je bio za lažno svjedočenje, jer je kasablijski hećim (travar liječnik) utvrdio da je obredniku srce stradalo i da je zbog toga s konja pao. Svjedok bi dugo tamnovao da iskaz nije promijenio i priznao da se sefio (pogriješio).
Dušobrižnik Lovro je, zasigurno, tužan bio kad mu duša u svijetle oblake otišla, jer crkva, koja je namijenjena za katedralu, nije bila posve dovršena. Unutrašnjost joj nije bila do kraja ožbukana, ni freskama oslikana, a južni toranj dopola ozidan. Sjeverni toranj tada nije imao ni temelja.
Crkva je dugo vremena imala samo jedan opremljen oltar. Taj glavni oltar imao kameno postolje, imao kameni stol i kamene ukrasne ploče.
Poslije fra Lovrine mučeničke smrti radovi su neko vrijeme bili usporeni, a potom se stvorila nova klima. Tu klimu stvorio izgon Turaka iz Zemljice Prkosne od Sna, pa se radovi nastavili s novim nadahnućima.
Unutrašnjost crkve dugo je rađena i istovremeno po desetak majstora radilo završne radove. Oltari naručivani kod čuvenih klesara i drvodjelaca u Kršćanskoj Carevini i malo po malo crkva se u krasoticu pretvarala.
Četrdeset i sedam godina nakon iseljavanja velikog broja Muhamedanaca preko Bospora, kako iz Livna, tako i iz drugih bosanskih i hercegovačkih prostora, mučeničke kosti fra Lovrine su prenesene u njegovu dovršenu veliku crkvu Svetog Petra i Pavla. Iste godine slavila se hiljadita godišnjica krunidbe kralja Tomislava.
PS________________________________________________________
1.Valja uputiti poduku onima koji pišu novu povijest Bosne i Zemlje Humske i tvrde da se hrvatsko ime u doba Osmanlija nije spominjalo u Bosni, da pogledaju kako su petnaestom i šesnaestom stoljeću kolonije izbjeglih Hrvata iz Bosne i Zemlje Humske, nastanjene po kršćanskim zemljama čuvale svoje etničko ime i svoj ikavski govor.
Velika je zajednica izbjeglih bosanskih i humskih Hrvata u Austriji i stoljećima čuva svoje ime i znani su kaoi Gradišćanski Hrvati. Kolonija izbjeglih Hrvata u Italiji nosi ime Molučki Hrvati. Po Mađarskoj je više desetina enklava izbjeglih bosanskih i humski župa i imaju svoje ljetopise i svjedoče bosansko hrvatsko ime. Ima hrvatskih kolonija i u Slovačkoj, a i u Rumunjskoj.
Gradili su i crkve u svojim enklavama i u njima se još uvijek obavljaju vjerski obredi na hrvatskom jeziku, na onom kakvim se govorilo u Bosni i Zemlji Humskoj u 16. i 17. Stoljeću, na jeziku na kojem je pisao fra Matija Divković. Austrijski Radio Gradišće svakodnevno ima vijesti na starohrvatskom jeziku bosanskih Hrvata. Bunjevci su također kolonija prebjega iz Bosne i resi ih stara hrvatska etnokultura, štokavska ikavica i katolička vjera.
Vrijedni su dokazi o Hrvatima u Bosni i Zamlji Humskoj i u defterima iz vojnog muzeja Topkapi. U popisiima vojnika sudionika u ratnim pohodima hrvatsko ime je napisan bezbroj puta. O pohodu na Mohačku bitku 1526. godine postoji defter koji ima popis vojnika Bosanskog sandžaka. Uz imena više od pola vojnika je oznake Ulema Hrvat. Mahom su to vojnici iz Podrinja. U Osmanlijskoj Carevini čak su dvadest i četiri vezira bili Hrvati.
2.Glava XXX. i XXXI. Upravljanja carstvom Konstantina Porfirogenesa, cara koji je imao tim povjesničara i kroničara je temeljni dokaz o tome tko je naselio Dioklecijanovu Dalmaciju, neki povjesničari uzalud traže dokaze da su doseljena i neka druga slavenska plemena, druge etničke skupine.
Valja znati da je banovinu Bosnu osnovao hrvatski velmož Borić, onda kad je izgubio vlast u Slavoniji, kad je pred bizantskom vojskom odveo svoju vojsku i dio naroda preko Save u brdovite krajeve Hrvatskog Kraljevstva. To je bilo u vrijeme vlasti bizantskog cara Manuela Komnenca. Borić je 1154. godine dao ime banovini po hidronimu Bosna. Njegov sin Kulin je prvi upotrijebio ime Bošnjani. Slične hidronime su nosila i druga hrvatska plemena pa su znani kao Cetinjani, Neretljani, Gačani, Pounjani, Posavci, Podravci.
3.STEĆCI
Mnogo je knjiga i mnogo radova o stećcima. Znanost je otkrila da postoje dvije vrste stećaka. Najstariji stećci su antički i imaju motive prije pojave kršćanstva. Neki antički stećci su teški više od trideset tona, a srednjovjekovni su znatno manji i brojniji. Krstjani nisu ni znali, niti imali tehniku odlamanja teških kamenih gromada, izrade i prijevoza i preko tridesetak tona.
Znanost još odgoneta komu su pripadali ti stećci iz starog vijeka. Imaju uklesane antičke simbole. Na jednom je uklesano kroćenje konja, a Homer Trojance naziva i konjokrotcima. Neki znanstvenici tvrde da bi drevni stećci mogli biti trojanski i feničanski.
Drevno graditeljstvo prije Krista je bilo daleko moćnije od srednjovjekovnog, čak i od graditeljstva dvadesetog stoljeća. Pokušali su Japanci napraviti deset puta manju piramidu od Keopsove i nisu uspjeli. Mlađi stećci imaju srednjovjekovne simbole, a mnogi i uklesane križeve.
Bogati su i ornamentima i tekstovima i predstavljaju svjetsku kulturnu baštinu. Isklesani križevi na srednjovjekovnim stećcima svjedoče Kristovo kršćanstvo, a ne svjedoče otpadništvo. O tome da su Krstjani štovali Krista dovoljan dokaz je listanje sačuvanog evanđelje Crkve Bosanske zvanog Kopitarevo ili Ljubljansko evanđelje. To potvrđuje i evanđelje Hrvoje Vukčića Horvatinića.
- Franjevački samostan u Livnu
Tijekom vremena samostan je nekoliko puta bio prepravljan, pa jedno vrijeme bio prizemna neugledna građevina, potom mu nadozidana dva kata, da bi na kraju zapadni dio većim dijelom rekonstruiran u zgradu katnicu s podrumima, a južni uvećan sa sobama u potkrovlju. U posljednim preinakama zapadno krilo je ostalo bez spavačih soba, jer su pretvorene u galerijski i muzejski dio s knjižnicom. Južna strana je preuređena i ima i izrađeno potkrovlje za bogoslove. Istočni dio samostana, nekadašnja Drvarnica je pretvorena u lijep stambeni prostor.Velike preinake je uspješno izvelo poduzeće Livnjanina Ivice Matkovića. Prostor oko crkve i oko samostana znalački je kamenom zidao i ukrasio svećenik fra Bogdan Jolić.
- Na jugoistočnom dijelu samostanskog imanja uz orlovački potok Brina dva su neobilježena stratišta iz Drugog svjetskog rata. Borci Prve proleterske brigade su u kolovozu 1942. godine na to stratište doveli svezane livanjske civile i na tom stratištu zvanom Podijeljak su hladnim oružjem likvidirali. Šezdeset i šest Hrvata i deset Muslimana. Među njima su tridest i dva učenika. Petnaestogodišnji i šesnaestogodišnji dječaci pohađali su medicinski tečaj pružana prve pomoći. Nakon pet mjeseci ubijeni su preneseni u zajedničku grobnicu pred gradskom livanjskom crkvom. Još uvijek na grobnici nema spomen kamena, ni njihovih imena.
Starija livanjska čeljad tvrdi da su Prva proleterska (u kolovozu i Četvrta proleterska(u prosincu) ubile više od trista Livnjana, uglavnom civila. Ispod asvaltiranog igrališta srednje škole koja nosi ime Silvija Strahimira Kranjčevića, ispod betonskih sjedala udaljenih petnaest do dvadeset metara od glavne kapije je masovna grobnica ubijenih Hrvata, mahom Prilučana i Kablićana. Stratišta u Fratarskom gaju i u Šušnjarima su neistražena.
