Drugo kazivanje starine Ante Mamuze: Kazivanje o Vojinu i Kseniji
Godine 2010. krojač Ante Mamuza je bio najstariji Livnjanin. Za razliku od mnogih starijih ljudi, onih čije priče obično budu manjkave, Antine priče i sjećanja su bila jasna, razumna i burna.
Pažljivim slušateljima Antinih kazivanja oživljavao se jedan izumrli grad, a u tom gradu iz vremena sutona Kršćanske Carevine Austrougarske i iz vremena postojanja Crne Kraljevine Jugoslavije živio je jedan broj vrlih građana koji je mnogo vremena posvećivao njegovanju duhovnih uzleta, pa nije ni čudo da su iz livanjskih naselja Žitarnice i Fere, tamo gdje je živio i Ante, ponikli livanjski nositelji naprednih građanskih ideja, utemeljitelji prve livanjske čitaonice, prvih građanskih škola i prvih kulturno umjetničkih društava.
Posebno je isticao kako je bio perjanica i u proslavljenom pjevačkom zboru i u glumačkoj amaterskoj družini zvanoj Dinara. Kazao je kako je u stolnom gradu ispod Sljemena taj Dinarin muški zbor više puta gostovao, a jedanput i prvo mjesto osvojio.
Živahni ostarjeli krojač ponosno je čuvao osvojenu zlatnu iglu za kravatu. Te igle su i on i svi članovi zbora dobili kao nagradu publike i stručnog žirija.
Ponosno je spominjao kako je rado bio viđen i na svadbama i kako je znao izvoditi skečeve. Isticao je kako je vladavina kršćanskog cara ostavila mnogo lijepih običaja, a Livnjani ih prihvatili i njegovali.
Posebnu radost namirisanim gospođicama i damama donosio je pokladni krabuljni ples, pa je u Livnu ostvarivan i mali venecijanski pokladni ugođaj.
Mjesecima se potajno izrađivali kostimi iznenađenja i čekale velike večeri. On je dugo vremena bio nenadmašan u izradi vlastitog kostima.
Jedne godine je ispleo niske od nekoliko tisuća sićušnih puževih kućica i proglašen za kralja krabuljnog bala. U osvajanju tih titula čak je devet puta uspio biti kralj. Nitko nije bio sretniji od njega kad bi nakon proglašenja zaplesao sa kraljicom večeri. Nekoliko puta se desilo da je to bila lijepa Ksenija, kćerka bogatog trgovca Nikite Pavlovića.
Za izradu njenih krabuljnih haljina kopnom i morem se putovalo po ideje, odlazilo u velike gradove drugih zemalja. Često se putovalo do Trsta i do Venecije. Dok je o maskenbalima pričao starina je zanosno dizao čelo, a oči zatvorao.
Ritmovi davne glazbe u njegovim pokretima kao da bi oživjeli i vidljivo je bilo da ga ponesu uspomene i priča mu postane radosnija i sjetnija. Sjećanja mu naviru, a redovno se jave i neka šaljiva zgoda.
Nije mogao a da ne ispriča jednu zgodu o članu pjevačkog zbora Dinara i Dinarinom konobaru s Fere, o Živku Periši.
Šaljivu priču započeo je opisom izgleda i postupaka tog svog znanca: ”Povisok, okretan i uvijek vedra duha Živko je prilazio gostima i obično bi pitao: ‘Ono svoje piće?’
Neznancima bi nabrojao ono što im preporuča i često pogađao što nepoznati žele. Jedanput se sa šefom sale kladio da zna što će naručiti jedan u Livno novoprispjeli sudac i izgubio opkladu. Rekao da će sudac naručiti dalmatinsku lozu, a sudac naručio duplu i šef sale mu nije zbog toga opkladu dao.
Živko se radovao krabuljnim večerima, pa bi se primicao odabranim damama i s njima plesao. Jedanput ga jedna odveć toplo zagrlila i radosno dopustila da ju odvede do kuhinje u kojem su bile pogašene žarulje.
Bio sretan i pun nadanja nastavio plesati i u kuhinji. Grlio ju i ljubio, a ona se nije protivila. Uživao u milovanju punašnog tijela. Vrele usne mu poljupce uzvratile, a zakrabuljenoj dami je i masku skinuo, a tada je netko upalio svjetlo.
Živko prvo vidio poznate mu cipele na njenim nogama, otkrio da je to njegova draga supruga, njegova Brinjanka Bandovuša. Istog trenutka ljubavna romansa pretvorila se u Bandovušino veselje, a Živko sjeo na stolicu i opsovao biskupovu kapu, opsovao jer se osjećao baksuzom, a onda se grohotom nasmijao i odveo ju bez maske u dvoranu.
Kad god bi se poveo razgovor o tome, Živko je govorio da je baksuz, jer je među tolikim livanjskim damama nabasao na svoju i još joj na kraju i prigovorio: ‘Kog si pitala da dođeš na ples?’, a ona se slatko smijala i prstom prijetila, velikim ga lopužom nazvala.”
Poslije zanosnih veselih priča krojača Antu je bila obuzela sjeta i oči su mu se ovlažile, i na trenutak je zanijemio. Gost liječnik ga pitao zbog čega ga tuga obuze, a on pošutio, pa prozborio kako je tužan i zbog sudbine koja je mnoge drage i kršne Livnjane u nevolje odvela. Ta zla sudbina je i lijepu Pavlovićku i njenu obitelj dohvatila.
Prije negoli je nastavio priču, popio je čašu čaja, nekoliko trenutaka šutio, kao da se prepušta sjećanjima, pa nastavio: ”Uoči Drugog svjetskog rata mnogo je kršnih momaka obožavalo kćerku Nikite Pavlovića, mnogi su nastojali da lijepa trgovčeva Ksenija uzvrati pogled, a smrtno zaljubljeni Vojin Samardžić pred roditeljima je klečao i molio ih da joj odnesu zaručnički prsten, da je isprose.
Gazda Samardžić sinu govorio da ima i drugih djevojaka, da on najbolje zna koja će ga usrećiti. Imao je drukčije planove i bez da je sina pitao, otišao je u Travnik da sa svojim znancem, trgovcem iz nekadašnjeg vezirskog grada ženidbeno prijateljstvo ugovori.
Otišao i dao riječ da će sa svatovima doći po njegovu ljepoticu, po njegovu garavu kćerku. Vojin zanijemio i tugovao i jednog nedjeljnog jutra je mimo svoje volje i s odabranim društvom, koje je otac pozvao, u iznajmljenom autobusu otputovao i radio sve što su mu namijenili.
Vidio je da su obiteljski običaji i interesi iznad njegovih želja i da će ga po svom izboru oženiti, da će travnička ljepotica njegovom ocu biti nevjesta. U Travniku se slavilo, slavlje u mladenkin svadbeni ručak pretvorilo.
Okupila se travnička gospoda i u veselju sudjelovala, a na rastanku nevjesta plakala dok se sa svojom obitelji opraštala. Tri harmonike su stvarale ugođaj, a svatovi bučno pjevali o djevojci koja je okom Travnik zapalila.
Vojin bio zamišljen, prepustio se sudbini i svojim mislima. Vjerojatno je mislio o starinskim običajima i o oduševljenju koje je obuzelo njegovog oca. Otac bio veseo kao da je to njegova svadba. Lijepu djevojku je prijateljski gledao i zasigurno žalio i nju i sebe.
Možda je razmišljao o tome kako će biti razočarana kad joj kaže istinu o svojoj ljubavi prema Kseniji. Drugi se svatovi veselili, pili i slavili, a on i utihnuo i klonuo. U Livnu se slavlje nastavilo i Samardžići tri dana slavili, a Vojin patio.
Saznalo se da je cijeli mjesec dana izbjegavao bračnu postelju. Jednog ranog jutra kradom je iz kuće izišao i sebi život oduzeo. Konop za visoku granu privezao, omču oko vrata namjestio i objesio se.
Objesio se u voćnjaku iz kojeg se vide i Ksenijina kuća i prozori njene sobe. Vijest kao grom iz vedra neba gradom odjeknula i malo je bilo onih koji se nisu snebivali. Pitali se je li Ksenija prva vidjela obješenog Vojina.
Mnoštvo svijeta ga ispratilo na groblje u Zastinju. Ante pamti da je na groblju, dok su tri paroha pojala Vječnaja pamjat, lijepa Ksenija lijesu prišla i Vojinu na prsa cvijet spustila.
Ucviljenoj djevojci udovici zagrljajem sućut je iskazala i ruku joj držala. Kad je još jednom mrtvog Vojina pogledala, čudno je nešto vidjela. Učinilo joj se da su se Vojinove usnice pomakle i poljubac poslale. Naglo se udaljila i suze brisala.
Znala je da je za njom čeznuo. Noćima joj ta slika poslanog poljupca pred očima igrala, a pred zoru bi se budila uplašena, jer bi nerazumljiv san snivala. Sanjala bi lijep proplanak i na vrhu proplanka iz zemlje iščupano stablo sa svim žilama.
Neki crni ljudi iz zemlje stabla čupali, a drugi ih pokušavali u rupe vratiti i u tome nisu uspijevali. Ta slika se ponavljala i velik joj nemir u duši stvarala.
Gradska liječnica, koja je, da bi postala gospođa Mitrović, rodni carski grad na plavom Dunavu napustila, koja je rado viđana u kući Pavlovića, je saznala da je u Split stigao njen sugrađanin, veliki psihoanalitičar Sigmund Freud i za pomoć mu se obratila.
Ta liječnica je zabilježila da je lijepa Pavlovićka dva puta bila hipnotizirana, a jedanput asocijativnu igru odigrala. Samo tri seanse velikog istražitelja ljudskih duša bile su dovoljne da se lijepa Ksenija oslobodi opsesivnog sna.
Ni Samardžića, ni Pavlovića više u Livnu nema.
Branko Penjak
