Stojim na Autobusnom kolodvoru u Livnu. Gledam kako polako na stanicu dolaze autobusi iz Njemačke, Austrije … Roditelji čekaju svoju djecu, supruge i djeca čekaju svoje muževe i očeve. Neki čekaju torbe koje su njihovi najmiliji poslali iz “bijelog svijeta”, torbe s robom i slatkišima. Pa, nađe se tu i koji eurić, skriven u ponekoj čokoladici.
Gledam i čujem dvojicu staraca kako jedan drugog pitaju: “Di ćeš”, a ovaj kaže: “Idem dici u Njemačku. Ne mogu doći, imaju mnogo posla, pa kažu – aj’ ti dide dođi nama. A znaš kako je. Ne bi’ ja iš’o, a opet ne mogu sam”. A drugi će: “A šuti, znadem sve kako je, a evo idem i ja svojima u Zagreb”.
A negdje u daljini vidim majku koja čeka sina iz Njemačke. Sin izlazi iz busa, grli mater, kaže: “Di je ćaća?”, a ona će na to: “A radi, vidit’ ćeš ga kad dođe s posla”.
Dragi pijatelji, da, ovo je bilo na autobusnom kolodvoru u Livnu, ljudi koji ne mogu u samoći čekati Božić, idu svojim obiteljima u Njemačku i Hrvatsku, ljudi od 70 ili 80 godina.
Ljubav prema rodnom kraju ponekad zna bit i bolna, kad si u inozemstvu pa ne možeš kući, jer ne možeš radi posla, a u domovini te čekaju ćaća ili mater, i ti ne znaš ‘oćeš li ih više ikad vidit, ‘oće li doživit sljedeće blagdane. A nije ni onima lako kojima su majke i očevi ili djeca, braća, u Njemačkoj, a ne mogu za blagdane kući.
Bilo kako bilo, Vama u inozemstvu i vama u domovini, urednici stranice Srđevići žele sretne Blagdane i uspješnu Novu 2019.
P.S. Ova gore priča je istinita, nije izmišljena.
