Pročitavši tekst novinara – u kojemu se navodi da je nekada većinsko pravoslavno stanovništvo u Livnu, među kojim je do samo prije 200 godina, tu i tamo, živjela poneka obitelj Srba katolika i Srba muhamedanaca, ostalo je samo u tragovima; da je u Drugom svjetskom ratu 5.000 livanjskih Srba bačeno je u jame, zaklano ili zapaljeno, u posljednjem ratu 5.000 protjerano iz opljačkanih i zapaljenih domova. Oba puta izvršioci radova – Hrvati – ostao sam doista zaprepašten time što gospodin novinar imputira Hrvatima u livanjskom kraju.
U svom tekstu gospodin Dušan Marić piše neistine prema kojima su Hrvati krivi za nestanak Srba u livanjskom kraju, kao što iznosi apsolutnu neistinu i sljedećom tezom: Protiv potpunog zatiranja bore se nejaka staračka pleća ono malo Srba koji su ostali u Livnu, ali i nemoćna sjećanja tisuća onih koje su vihor posljednjeg rata, hrvatski zločini i srpska izdaja rasijali širom svijeta…
Čak i formalno gledano, tekst gospodina Dušana Marića vrvi diskvalifikacijama te kafkijanskim optužbama bez dokaza, a rečenice pleonazmima i potencijalnim sudovima. In ultimalinea, potpuno je evidentno da Dušan Marić nema nijednoga konkretnog argumenta, a ne može ga ni imati, jer hrvatski narod u livanjskom kraju živi i djeluje u skladu s Božjim zakonom.
Tvrdnja Dušana Marića da po popisu stanovništva prije 300 godina u Livnu nije bilo nijednog Hrvata i nijednog katolika. Tek u 18. stoljeću iz srpske Dalmacije, preko Dinare, doselila se prva katolička obitelj. Ali, kako u to danas ubijediti Hrvate, nekadašnje Srbe, kad ni sadašnji Srbi, zbunjeni svojom tragičnom povijesti, pobijeni i prevareni, u to ne vjeruju – kaoi ostale njegove optužbe –iznesena je površno i općenito, bez konkretnih i preciznih podataka o navodnim situacijama u kojima je to navodno učinjeno, odnosno bez dokaza o navodnimnedjelimaHrvata prije 70 godina, a i u Domovinskom ratu.
Tko je, gdje i čime počinio gnjusno nasilje, nad kime je točno ono počinjeno, zašto je počinjeno te kada točno? Gospodin Dušan Marić o navodnim situacijama govori s puno generalizacija u crno-bijeloj tehnici („loši Hrvati“) i s mnogo pretjerivanja, a za takozvanu „nasilnu deportaciju“ ne nudi nijedan konkretan dokaz, kao što ne nudi nijedan precizan i provjeren podatak. Samim time, on gubi na vjerodostojnosti kao novinar istraživač i ostavlja dojam da zapravo ne želi raditi ono za što je osposobljen. Njegova misija, vizija i djelovanje izazivaju najiskrenije dvojbe o smislu traženja istine i pronalaženja načina kako pomoći Srbima koji nisu pobjegli sa svog „vekovnog ognjišta“.
Da sam kojim slučajem bio na njegovu mjestu, na proputovanju najljepšim Bogomdanim prostorom na svijetu, i da pred sobom imam očaravajući pogled koji puca dokle oko seže, napisao bih tekst o trima različitim religijama u livanjskom kraju, o suživotu i međusobnom uvažavanju, o temeljnim etičkim načelima koja su zajednička svim religijama, odnosno, o načelima koja čine temelj čovječnosti kao takve.
Iz sporna je teksta vidljivo da je gospodin novinar svjesno propustio svoju priliku da dokaže kako se u temeljima katoličkog puka ne nalazi nikakva ideologija, već vrijednosti imanentne svakom kvalitetnom čovjeku, bio on religiozan ili ne. Osim što je promašio temu, gospodin Dušan Marić je kroz svoj „putopis“ pokušao, iz samo njemu znanih razloga, klevetati Hrvate te, kao i neki njegovi kolege, pisati neistine o navodnim događajima iz prošlosti umjesto da se bavi kvalitetom života u budućnosti ako je uopće ima za bilo koga u livanjskom kraju.
Također, evidentno je da Dušan Marić manipulira ili je, što je također zabrinjavajuće s obzirom na njegov novinarski staž, doista neupućen u povijesna zbivanja i način prezentacije brojki, utemeljenih na znanstvenim istraživanjima. Očito mu nisu jasne matematika, statistika, znanstven pristup temi i odgovornost za pisanu riječ, kao ni zakonske odredbe, novinarska etičnost i procedure povezane s poslom novinara.
KARTA: Hrvatska 892. godine
Gospodin novinar koristi gostoprimstvo izvjesnog gospodina Izeta Buče i predstavlja ga kao poznanika i prijatelja, a u tekstu navodi da ga je upoznao na Facebooku. Očito je pravi i jedini prijatelj gospodina novinara – osuđen ratni zločinac. Naime, i sam kaže da je na svojim proputovanjima išao za Knin, do ratišta i (…) prijatelja Milana Martića,. Ne mogu se boriti, niti to želim, protiv neistine koju novinar u cjelokupnom tekstu podnosi s tek jednim kvaziargumentom – neosnovanom tvrdnjom da su Hrvati koljači, ubojice i otimači tuđeg prostora. Uvjeravati gospodina novinara u suprotno značilo bi margaritas ante porcos (lat. “bisere pred svinje“).
Stoga molim uredništvo da tekst gospodina Dušana Marića čim prije zamijeni nekim kvalitetnijim koji će širiti pozitivan pristup suživotu, a ne ponovo unositi nemir u ionako napaćen narod, bez obzira kojem etničkom ili religijskom kulturnom krugu pripadao. Također, bilo bi lijepo da tekstovi koji se stavljaju na portal prođu barem osnovnu provjeru činjenica kako se čitatelje ne bi (svjesno) navodilo na krivi zaključak i kako im se ne bi plasirale obmane i uvredljive neistine.
Također, molim da mi objasnite, kako je moguće da si jedan Dušan Marić uzima za pravo falsificirati povijest i objavljivati neistine, bez znanja i ovlaštenja svojih kolega koje uredno navodi u svom tekstu?! Znamo da to što navodi gospodin novinar (to da su Hrvati ubili toliko Srba i protjerali ih s njihovih „vekovnih ognjišta) nije istina te iz takvih navoda možemo mnogo iščitati i o moralnim načelima osobe koja svjesno manipulira, kleveće i iznosi neistine, kao i o moralnim načelima istomišljenika takvih osoba.
Navodi protiv Hrvata livanjskog kraja – poput onih gospodina Dušana Marića prema kojima su Hrvati „krivi za razaranje suživota“– obično se koriste kad ne postoje stvarni i opipljivi argumenti, a njima se ponekad projiciraju vlastite mane na druge osobe. Tvrdnje gospodina Dušana Marića nemaju ni povijesnu ni pravnu težinu i samo dokazuju da se – upravo na Hrvatima pokušava vršiti nasilje.
S poštovanjem,
mr.sc. Želimir Čečura, prof.
