Hvala ti divna Bosno i Hercegovino.Uzela si najbolje sinove, ugasila si najljepše snove, ukrala si mladost i najbolje godine, a ništa nisi dala.
Kažu da si “naša” i “njihova”,kažu da se borimo za tebe,ali evo ja odustajem. O životu ovdje sam snio, sanjao najljepše snove i svi su nestali. Nestali su kao i svi oni mladići koji su poginuli za ovu državu, ali nitko ovaj put nije pucao, nestali su bez ispaljenog metka.
Ovdje prestaju sva moja nadanja o životu u ovoj državi, ovom gradu. Kažu “može se”, ja se ne slažem s tim. Mogu samo oni koji su nas doveli do ovoga. Mogu oni bez srama i stida proći uzdignutom glavom kroz ovu našu pustinju od grada. Ovdje se odavno ne živi nego preživljava. Ljudi su izmoreni i boli ih srce.
Boli i duša i tijelo, a nisu bolesni. Prođi livanjskim selima, čut ćeš vapaje prošlosti, dječji smijeh i korake kojih već odavno nema. Vidjet ćeš mnogo livada koje više nema tko da obrađuje, a nekad su hranile dosta obitelji.
Prođi gradom Livnom, ono je nestalo, ne osjetiš ga više. Ne kuca ono srce. A uz ovakvo stanje oni ga prozvaše gradom, vrlo lijepo od njih. Rastjerali su narod bez ijedne bombe, i jednog metka. Ubili su snove, nadanja i smisao svake borbe. Sve je prošlo, sva lijepa vremena u kojima se osjetio život. Prošlo i više se ne vraća.
Vlado naša, Borjana naša, Luka naš, hvala vam na svemu. Budite sretni, ostali ste sami i uništili ste sve ono što je ovdje vrijedilo. Nekad se pitam jel’ vas stid i sramota, mislim da nije, jer obraza nikad niste niti imali.
Hvala i zbogom
Zvonimir Tomić