Drug Vinko. Barba. Izraziti primjer ljudi u jednini. Prije svega čovjek. Čovik i po. Da ne pretjeram. Iako se kod Vinka ne može pretjerati sa pozitivnim epitetima. Čovjek koji već skoro 100 godina korača našim i svojim Livnom. Ne želeći upasti u zamku njegovih drugova, koji su na svaku Vinkovu zdravstvenu krizu pripremali oproštajne govore, u stilu: Ništa nas ne smije iznenaditi, želio bih napisati o Vinku par riječi na dugačiji način, nikako epitafski, za to u našem gradu imamo profesionalce, više bih volio mlađoj generaciji približiti širinu Vinkove duše i veličinu Vinkova srca, koji su kao i kod svih velikih ljudi obrnuto proporcionalni veličini njihovih tijela.
Vinko je rođen u Livnu, davne 1912. godine u radničkoj obitelji. U Livnu je završio Trgovačku školu i do II. Svjetskog rata je radio po trgovinama livanjskih trgovaca. Igrao je i nogomet. Naravno, u Troglavu. Bio je na mjestu beka, britak i jednostavan u potezima. Tako kažu. Bio je i istaknuti sindikalac, dobar organizator te je već 1939. godine primljen u tadašnji KPJ. Jedan je od glavnih organizatora formiranja Livanjskog partizanskog odreda.
Vrlo brzo je prerastao formaciju odreda i već 1942. godine nakon prvog zauzimanja Livna odlazi sa Petom crnogorskom brigadom sa kojom dobacuje do položaja komesara brigade. Sa njom je prošao najteže bitke na Neretvi i Sutjesci. Bio nekoliko puta ranjavan, proglašen i mrtvim i nestalim i na kraju opet u stroju. Bio je kasnije u sastavu 18. Hrvatske brigade, a kraj rata dočekao je kao sekretar komiteta za Gračanicu i Lukavac. Kasnije je obavljao različite odgovorne dužnosti u Travniku, Mostaru, Tomislavgradu, ali nije mogao bez Livna.
Mogao je birati grad i poziciju u bivšoj državi. On je izabrao Livno. Otišao je prerano u mirovinu, 1964. godine. I nastavio živjeti kao običan građanin sve ove godine. Do 1991. godine, svojim autoritetom nije dopustio ni jednom sekretaru Komiteta u Livnu da se raspojasa, da vedri i oblači našim gradom. I to je, čini mi se jedna od najvrednijih Vinkovih osobina. Nikada nije zloupotrebio vlast i moć. A da je je imao i da je mogao, ne treba sumnjati.
Bilo je i manje značajnih lokalnih šerifa, koji su smatrali da su oslobodili sve i svašta i da im je sve i svašta dozvoljeno. Zvuči li vam ovo poznato. Nema Livnjaka koji nisu, u ovih dvadesetak godina, natrčali na takve “osloboditelje” i dali im preporuku da zagrade to što su osobno oslobodili. Za Vinka se to nije moglo prikačiti, a oslobodio je mnogo više nego što su ovi novi. Ali nije to nikada zloupotrebio.
“DOSTOJANSTVEN U PORAZU, SKROMAN I MILOSTIV U POBJEDI” – ne znam tko je to rekao, ali Vinku to najbolje stoji. Čak i za svoju obitelj nije previše insistirao u ono vrijeme kad je i bilo posla. Jeda je sin bio komercijalista, a drugi, Minja, automehaničar u tadašnjem poduzeću “Bosna Livno”. Ništa posebno, a mogao ih je smjestiti bolje i sigurnije nego što ovi novi danas udomljuju svoju djecu, na račun vitalnih interesa.
I danas je Vinko dostojanstven u svojoj starosti. Približava se stotoj i jedini je preostali livanjski spomeničar od njih oko 500. Sve ih je ispratio. Danas je počasni predsjednik livanjskog SUBNOR-a i SDP-ovog općinskog odbora. I danas ga, za lijepa vremena možete vidjeti kako šeta svojim Livnom, doduše malo poguren i u pratnji. Stotu i preko nje može doživjeti samo čovjek čiste savjesti i mirne duše. A Vinko je upravo to. Čovjek, ljudi u jednini.
Autor: Josip Dolušić (tekst iz 2010. godine)
Vinko Konta je umro 20.11.2012. godine u 101. godini života