Po pričama i pamćenjima brinjskih djedova i baka, onih djedova i baka koji su doživjeli duboku starost i umirali poslije Drugog svjetskog rata, livanjski begovi Latifići su u doba posljednjih osmanlijskih sultana imali čardak i imanja na Brini.
Bili su vlasnici posjeda i u još nekoliko sela. U selu Dobrom imali su i čardak i medaru. Uzgoj pčela i proizvodnja meda, voska i propolisa donosila im je znatne prihode. Na lijevoj obali Žabljaka, u selu koje sad Žabljačani zovu Šarića Selo, imali su Latifići svoju veliku drvenu kuću, svoj čardak i spokojno su živjeli do najave dolaska kršćanske bečke vojske.
Posve blizu na desnoj žabljačkoj obali, a naspram Latifića čardaka bila je Vejzagića kula. U njoj su živjeli potomci Vejs-age. Vejs-aga je prigodom drugog turskog napada na Livno učio jutarnji ezan sa kule iznad grada, pa izazvao paniku u gradu.
Povjerovalo se da su Turci ušli u grad i raspala se obrana. Vejs-aga je nagrađen imanjem na desnoj obali Žabljaka, a nagrađen je i time što je obrambena kula po njemu nazvana Vejs kulom.
Stoljećima je Livno živjelo kasablijskim životom i ispraćalo tursku vojsku bilo kad bi išla u osvajanja prostora u Mletačkoj Dalmaciji, bilo kad se išlo u pljačkaške pohode. Devetnaesto stoljeće je bilo sudbonosno i za Livno i za Otomansko Carstvo jer se raspadalo.
Najava da će turska vojska napustiti Bosnu i Zemlju Humsku nagnala je mnoge u bosanskom ejaletu da razmišljaju o svojoj budućnosti. Pripremala se i dogodila se velika selidba u Tursku.
Latifići su se kao i mnogi drugi livanjski posjednici zemlje, a zbog veće sigurnost preselili iz sela u grad. Vejzagići su ostali na svom žabljačkom posjedu.
Na lijevoj žabljačkoj obali su živjeli i Spahići. Imali su kulu u blizini hladnog seoskog izvora. U kamenom ozidanoj kuli su ostali sve do poslije II. svjetskog rata. Istočnije od Spahića, tamo gdje izvire rijeka Žabljak nastanili su se Vrepci. Godine 1828. u Gornjem Žabljaku je umro jedan od onih Vrebaca koji nije htio prijeći na islam. Zvao se Ivan Vrebac.
I u Potkraju, i u Čukliću i u Guberu su Latifići imali imanja i svoje kule i sve ih napustili. Jedno vrijeme u livanjskoj kasabi je bilo toliko Latifića da je postojao Latifića sokak. Na Brini su Latifići bili vlasnici najplodnijih brinjskih podvornica i dviju strmih livada.
Brinjani su strme livade zvali Latifića okrajci. Na okrajcima je bio i Latifića bunar. Voda s bunara je bila poželjna i kao zdrava bila često hvaljena. Govorilo se da bunar ima mali izvor, da se voda probija kroz tvrdo kamenje i puni bunar.
Bunar nije bio ograđen i Brinjani su sredinom dvadesetog stoljeća svoju djecu na razne načine udaljavali od bunara. Čak se govorilo da je u bunaru boca u kojoj je začepljen šejtan (vrag).
Brinjske bake bi ponekad napominjale da je jednu žegarnu Brinjanku napostovao vrag i ona mu spočitavala da je nemoćan, da ne može ući u bocu. Vrag joj pokazao svoju moć, pa ušao u bocu, a ona ga začepila i potom bocu spustila u bunar.
Bake su djeci govorile da ne bacaju kamenje u bunarsku vodu, jer će razbiti bocu i iz boce će izići vrag. (I u drugim prigodama se u livanjskom kraju spominje vrag u boci. Možda je vrag u onome što se ulijeva u boce.)
Zimi je bunar bio do vrha pun vode i ponekad je bio zaleđen, pa na ledu pravljena rupa i kroz rupu se sorbala (srbala, grabila) voda.
Ni sami Latifići nisu znali od kada su bili begovi i od kada su u posjedu brinjskog imanja. Pripovijedalo se da su od starina obitavali na Brini, da su im kmetovi obrađivali zemlju i čuvali ovce i goveda, a i to da su sa susjedima brojnim Penjacima bili u dobrim odnosima.
Dva Penjaka su se još u doba Turaka bavila trgovinom, pa putovali jal do Travnika, jal do mora i dogonili robu za livanjske dućane i družili se s begovskom čeljadi. Za vrijeme velikih vjerskih blagdana jedni drugima su u kuće ulazili i za sofre sjedali.
U dugim jesenjim i zimskim noćima momci se družili i na sijelima igrali prstenjka, pa kroz tu igru su šale zbijali. Na sijelima bi isprobavali i snagu u potezanju klipa. Sjela bi dva momka na pod, jedan drugog upirali tabane i rukama bi držali tanju sohu i potežući ju jači bi slabijeg podigao sa poda.
Potezalo se i kuke. Skvrčeni srednji prst bi im bio kuka, pa bi jači privukao slabijeg. Često su pobjedu donosili jači prsti u šaci. Pobjednik u igri prstenjka je okrenut leđima davao zadaće poraženima, pa je veselo bilo kad bi nekome dao zadaću da oponaša magare u revanju, pijetla u kukurikanju, mukanje i blejanje stoke, raskvocanu kokoš, kreketanje žabe.
Netko je morao na jednoj nozi napravi određen broj čučnjeva, ili da uradi neki drugi najčešće šaljiv postupak.
Uoči godine 1878., uoči okupacije turske provincije zvane Bosanski pašaluk, uoči ulaska carske kršćanske vojske u Bosnu, mnogi livanjski Muhamedanci, kao i neki drugi stanovnici turske pokrajine zvane Bosanski pašaluk, su pred nadolazećim političkim promjenama osjećali nelagodu i strah.
Za europske političare, koji su krojili kartu Balkana, ulazak oružane bečke carske sile na prostor turske Bosne je bio akt pacificiranja te nemirne pokrajine. Tvrdilo se da sultan ne može zavesti red u tom svom ejaletu, pa zadaća bečke carske vojske bila smiriti česte ustanke, zaustaviti česta spaljivanja sela, pljačku imovine i spriječiti razna zlodjela.
Kršćanska austrougarska Carevina dobivala izvješća o zločinima i ustanika i turskih vojnika. Pisalo se po europskim novinama, objavljivane ilustracije o ratnicima zvanim bašibozucima, jer su ti vjerski zaluđeni ratnici činili strašne zločine, ubijali cijele kršćanske obitelji.
Tijekom bugarskog ustanka čete bašibozuka su počinile zločine genocidnih razmjera, pa europski i američki izvjestitelji pisali da je oko dvanaest tisuća bugarske djece, žena i staraca stradalo od tih vjerskih fanatika.
Za katolički svijet u Bosni i Zemlji Humskoj je ulazak kršćanske vojske 1878. godine značio oslobađanje od Turaka, a za sve druge to je bila okupacija Bosne. Austrijska vojska je to zvala zaposjedanjem Bosne.
Kneževina Srbija i pravoslavni svijet je želio da ruska vojska oslobodi Bosnanski pašaluk. Jedan srpski đeneral je 1878. pisao:“Kada dođe pravo vreme Bosna će se sabljama deliti“. (Bio je vidovit, stotinu godina unaprijed je vidio genocid u više mjesta u BiH.)
Vojni napad na Bosnu je za Muhamedance u Bosni bio povijesna tragedija. Značilo je to promijeniti stoljećima ustaljene životne navike i živjeti u pokornosti tuđinskih običaja. Znatan broj islamiziranih stanovnika u BiH je znao svoje obiteljsko stablo i iznjašavao se Hrvatima islamske vjere, živio u prijateljstvu s Hrvatima i stvarao zajedničku kulturnu baštinu, pa nije bježao iz Bosne.
Uoči nagovještavanog velikog kršćanskog zaposjedanja Bosne i Brinjani Latifići su napustili svoj brinjski čardak i preselili se u grad. Na jednoj svojoj njivi, a u blizini donjogradske mahale i dviju donjogradskih džamija sagradili su kamenu kuću katnicu.
U kući u gradu su se sigurnijim osjećali, jer je u gradu bio stacioniran garnizon od 800 turskih vojnika. Susjedi su im bili begovi Brkići, jedna obitelj begova Bušatlija i kršćani Markulji. Osjećajući pred ratom strah i zebnju u selu Dobrom su tugujući prodali Kuću meda i sve svoje košnice. Žabljačko imanje su napustili i prodali ga tek uoči jugoslavenske agrarne reforme.
Hilmija Latifić sin Osmana je rođen 1901. na Brini i dugo nije želio prodati svoje brinjsko imanje. Siromašnom vrijednom i odanom kmetu Matanu Tokiću je za malo haka (najma) bio ustupio čardak i obvezao Matana da ga dobro čuva.
Kao i mnogi drugi Muhamedanci nadali su se boljim vremenima. Željeli su da njihov useljivi dom ne propadne. Tokići su bili siromašni i radini, a beg Mehmed-aga Latifić ih hvalio da su uvijek bili pošteni. Dugo vremena Tokići su Latifićima radili sve poljske poslove.
Latifići su pamtili stare priče o provalama uskoka u livanjski kraj, pamtili da su moćnim Atlagićima oteli djecu, a bile su im znane i narodne pjesme koje su opjevale stradanja Livnjana, pa i oni strepiili za sudbinu svoje obitelji.
Zbog predviđanja pogibelji odlučio je Mustafa Latifić seliti iz Livna i krenuti na dug put, krenuti prema Carigradu. Uznemirena njegova čeljad se u nevjerici pripravljala na selidbu. Govoreno mlađima da će otputovati u mirno podneblje, do bosporskih lađa u centru sultanovog carstva.
Nešto stariji Mahmud-beg nije odobravao bježanje iz Bosne, pa je govorio da on živ iz Livna neće otići. Jusuf-begu je davao savjete. Znao je gdje je su hanovi i hanedane (besplatna konačišta koja daju bogati Turci), znao je kod kojih handžija je sigurno i konačiti i umorne konje odmoriti.
Znao je što ih čeka na putu, jer je u sveta mjesta, u Meku i Medinu dva puta na hadž išao. Kazao mu da će ih, ako sretno stignu do bosporskih lađa prevesti susretljivi sultanovi lađari, da će prevesti i njih i njihova zaprežna kola i njihova dva konja sedlanika.
Mahmud-bed je savjetovao da se nastane u velikom Stambol gradu, u gradu kojem više od tisuću minareta probada nebo, u kojem tisuće mujezina pjevanjem slavi Allaha, a bogatiji ljudi ne dijele samo iftar (ramazansku hranu za večeru) i komad bajramskog kurbana (za Kurbanbajram zaklanog ovna), nego mnogima daju sadaku (milodare) i u dane mimo posta i Bajrama.
Pripovijedale su stare brinjske bake kako je Jusuf-beg prije selidbe obišao svu rodbinu, došao i u Latifića čardak na Brini i zamolio Matana da u njemu nakratko bude sam. Želio se u miru oprostiti od stare pradjedovske kuće. Potom je Izišao pred prag i s oborenim pogledom oprostio se od doma u kojem je proveo djetinjstvo.
Milovao je dovratke ulaznih vrata i pognute glave je otišao do armena (gumna), sjeo na ravnu liticu i zapalio lulu. Kad je odlazio nije uzjahao konja, nego su se i on momak koji ga pratio preko Zgona uputili u čaršiju.
Išli su spora koraka. Zadržao se i kod harema (groblja) na Zgonima. Vidno bilo da mu je oproštaj težak. Da je odveć bolan. Nije bio jedini koji odvodi svoju obitelj u nepoznato. Nije bio jedini koji se tugujući opraštao od lijepih livanjskih praskozorja i čestih crvenih zalazaka sunca.
Sabah (ranom) zorom lipanjskog jutra 1878. godine iz Livna je skoro kradom krenula karavana Livnjana. Ispratili su je tihi jecaji i jauci. U iseljeničkoj karavani bilo je i tovarnih kola, i tovarnih konja i konja sedlanika.
Ispod Kruške grede pridružio im se jedan Bučo i jedan Jeleč i njihova čeljad. U Potočanima se dvoumila čeljad iz obitelji Žiško. Prepirali se Žiškini oko odlaska. Mlađi su se protivili selidbi i nisu sjedali na upregnuta zaprežna kola.
Kad su Žiške odlučile da neće krenuti na to neizvjesno putovanje i Jusuf se pokolebao, pa pitao svoju čeljad što oni žele. Plačući su kazali da se žele vratiti. Pričekali su da zamakne karavana i kad je zamakla za Borovu glavu, vratili su se Latifići svojoj kući. Mahmud-beg pomislio da su nešto zaboravili, pa kad je čuo radosnu vijest od radosti je plakao. Plakao je i Jusuf-beg.
Mjesecima i godinama se pripovijedalo u Livnu o onima koj su odselili. Saznalo se da se neki Livnjani nisu uputili do zapadnog Bospora. Bušatlije su ostale u Bugojnu, jedan Bućo ostao u Sarajevu, a drugi s familijom u Goraždu.
Jusuf-begov rođak Zaim Latifić putovao je na konjima i stigao do Teslića. Pričalo se da se u Šuici karavanu pridružio jedan Karaga i jedan Zvirac. Zvirčeve tri kćeri, tri ljepotice: Esma, Ifeta i Fatma tješile svoju uplakanu nanu i obećavale su da će se vratiti.
Saznalo se da te tri šuičke ljepotice nikad nisu stigle u Tursku, jer ih u Travniku uočili travnički momci i sve tri su isprošene, hodža ih vjenčao i postale su Travničanke, a otac Ibro se više sretan nego zabrinut vratio u svoju Šuicu (Šujicu).
Knjige kazuju da se tih godina na obale Egejskog i Crnog mora, u grad Carigrad, osobito u Izmir i Koniu, na prostore Male Azije iselilo i mnogo žitelja Bosanskog pašaluka, iselile su se stotine tisuća i Turaka i islamiziranih Bošnjana. U nekim reportažama se spominjao da ih ima više od jednog milijuna.
To nimalo sretno življe je odnijela sa sobom svoje snove, svoje uspomene, svoje običaje, svoje priče i pjesme, a i ikavski govor svog matičnog naroda. Neki iseljeni Livnjani su slali pisma rodbini, a iz pisama bilo vidljivo da su sanjali plavo livanjsko nebo, ono nebo na kojem se često i danju vide mjesec i zvijezde, sanjali livanjske često plave planine, livanjske izlaske i zalaske sunca, mirisni livanjski zrak, obale triju livanjskih rječica, a nadasve hladnu pitku livanjsku vodu iz Dumana.
Mnogi su umrli spominjući livanjske vode, livanjske bure, proljetno livanjsko zelenilo i opojne mirise tog zelenila. (Livanjski trgovci, koji u naše dane, u dane klimatskih velikih promjena i topljenja sjevernih ledenjaka, odlaze u Istanbul po jeftinu, a dobru tursku tekstilnu robu, pričaju da su susretali potomke izbjeglih Livnjana i da mnogi čuvaju uspomene i priče svojih nana i djedova.
Profesor Fahro Terzić je bio zadovoljan robom koju je u Istambulu kupovao, a jako je zadovoljan i radom instabulskoga stomatologa koji mu je bio na usluzi.)
Bilo je i one čeljadi koja je bila i sretna što su odselili, jer su čuli za krvavu bitku za Livno. Osvajanje ili oslobođenje Livna pamtili su ostarjeli Livnjani i o njima pripovijedali. O krvavoj bitci pisali i književnici i kroničari i isticali da je bila i među posljednjim bitkama u Bosni i Hercegovini.
Dva begovska uporišta Klobuk i Livno posljednji su se predali. Prvi napad 15.08.1878. godine Livno je odbilo. Žestok otpor dalo topništvo, a čete sačekuše nanijela gubitke vojsci kršćanskog cara.
Sačekuše bile pod zapovjedništvom bega Čizmića. Iznad Kablića i Suhače ubijen osam sinjskih domobrana. Ispred Gubera izginulo i nestalo tridesetak Šibenčana.
Tek kada je austrijskoj vojsci stiglo pojačanje iz Travnikla i Bugojna, Livnjani su se povukli u grad i branili se topovskom paljbom. Grad su branili i Muhamedanci, i katolici i pravoslavci. U gradu je bila i posada turskih vojnika i kolebljiv zapovjednik garnizona Turčin.
Zbog nezalaganja odsječena mu je glava. Mrtvo tijelo bilo bačeno na smetljište, a jedan hodža i livanjski hećim (liječnik) utvrdili i to da nije bio osunećen, pa svi govorili da je čekao zgodu da se preda.
Ubijani su i svi oni koji nisu uzimali oružje u ruke. Kad je oko deset tisuća vojnika kršćanskog cara opkolilo Livno, kad su kršćanski topovi s brda u Rapovinama, iz Gornjeg i Donjeg Žabljaka, sa Brine i iz Zastinja razarali Livno, a livanjski topovi ostali bez đuladi, pa punjeni kamenjem i blatom, tada su Livnjani uvidjeli da su u bezizlaznoj situaciji i odlučili su predati se.
Austrijskom vojvodi Witembergu koji se smjestio u prostorijama franjevačkog samostana odluku o predaji s potpisima uglednih Livnjana odnijeli su Mahmud-beg Latifić i katolik Pero Jazvo.
Obojica su govorila i njemački i turski. Od austrijskog vojvode su tražili samilost. Nisu je posve dobili. Kad se Livno predalo, vojsci je na traženje generala Stjepana Cikoša dano dopuštenje „činjenja po volji“, pa su mogli pretresati „turske“ kuće, muškarce hapsiti, muslimansku imovinu pljačkati i muslimanke obesčastiti.
Pričalo se da su i mnogi kmetovi u tome sudjelovali. Hadži Enes, livanjski profesor povijesti kazuje da je 28. rujna 1878. godine bio tragičan dan za livanjske muslimane. Znano mu je da su mnogi muškarci završili u zatvoru, da je vojni sud neke zatvorenike osudio na smrt.
Lijepa Latifića kuća, sagrađena na podvornici, na lijevoj obali potoka Brine tada nije ni pretresana, ni opljačkana, jer je Mahmud-beg bio pod zaštitim austijskog vojvode Witemberga.
O nevoljama koje su širom Bosansakog pašaluka doživjeli mnogi drugi muslimani svjedočio je vojnik književnik Eugen Kumičić u svom djelu Pod puškom. Duboko ga dojmila sudbina mnogih zarobljenih i stradalih branitelja Bosne, a posebno tuga djevojke Nidžare.
Branko Penjak
