Došli smo na viši nivo raspetljavanja teške i vrlo mučne situacije u BiH. Pogledom s pozicije međunarodne zajednice, koju trenutno zastupaju trećeligaski igrači, njima tako to i izgleda.
Kao igrica s više nivoa koju nitko od njih nije odigrao od prvog levela, a igrica se nadograđuje i nije predvidljivo tko će tu igricu završiti.
Treba naglasiti da su mnogi akteri s početka igrice odustajali i ponovno se aktivirali nakon 10-15 godina, uvjereni da su oni ti koji znaju i da će biti upisani kao zvijezde ‘igrice’.
Međutim, ono što je njima igrica nama je stvarni život pun tragedija, žrtava, promašenih sudbina, razorenih obitelji i svakog zla na zemaljskoj kugli koji se mogao zamisliti i skupiti na jedno mjesto.
Cesto razmišljam kako bi to bilo da nismo upali u povijesnu igricu koje se pojavljuju algoritmički precizno. Kreatori algoritma pustili su program svjesni da je nedovršen, nedorađen i da će programeri značajno utjecati na program koji ne mora imati kraj.
Na kraju krajeva, povijest nas uči da akteri ne moraju znati ništa, a obilježiti će mnoge živote.
Na lokalnom nivou obično su to beskičmenjaci, moralne i ljudske nule koje pate od neke bolesti da nešto znače i da budu viđeni.
Vrlo lako ih je prepoznati, uvijek su na grbači drugog, puni su sebe, nosevi do neba, fascikle pod rukom nebi li pokazali važnost i bitnost.
Kad ih pokušate zamisliti i staviti u realni svijet vidite da ih ne možete iskoristit nizašto. Ne znaju ni jednu samoodrživu radnju da bi preživjeli.
Zamislite ih bez državnih poslova. Koliko od njih zna preživjeti od svog znanja i vještina? Malo.
Na višem levelu trebali bi biti ljudi koji su u stanju sagledati širinu i kontekst vremena. Da li je to tako? Naravno da nije.
Vrlo često nam likovi iz lokalnog nivoa završe na višem i tada imamo problem “i mi i vi i svi zajedno” što kaže jedan citat iz filma.
Kod stvaranja algoritma prvi je korak analiza problema. Na primjeru BiH to je uvijek i jedino povijesni element koji sa pogleda programera izgleda drugačije. Zašto?
Pri pisanju programa uključuje se više programera sa različitom vizijom, umijećem, inteligencijom, stupnjem poznavanja povijesnih činjenica i tako sudjeluju u stvaranju konflikta samog programa.
U našem slučaju to su tri programera koji vuku različita iskustva iz povijesti svojih naroda. Moje mišljenje ne mora biti točno, a praktično prikazano izgleda ovako:
Srbi kao narod je završio fakultet, Hrvati maturiraju, a Bošnjaci su upisali osnovnu školu.
Srbi poodavno imaju znanje o državi i državotvornost i to znanje eksplicite demonstriraju u svim segmentima diplomacije. U povijesnom kontekstu stvaranje nacije vežu uz vrijeme cara Dušana s početka 14. stoljeća, kad su bili najveći (carstvo na tri mora), ali od tada vuku i komplekse o veličini i značaju.
Hrvati su obilježeni podjelama ,zeljama, težnjama o svojoj državi i povijesnom kontekstom o jedinstvu nacije ostvareno nakon Domovinskog rata. Dosta se napravilo, ali i dalje traju prijepori o povijesnim činjenicama.
Bošnjaci, možda griješim, ali jedinstvo nacije još nisu ostvarili, gledajući zadnji popis stanovništva. Pored svih Cerića i Kurtćehajića, koji selektivno izvlače elemente iz povijesnih činjenica, nerijetko koristeći povijest drugih naroda, nisu uvjerili sve muslimane da su Bošnjaci.
Stvaranje nacija je obilježilo 19. stoljeće diljem Europe i svijeta i možemo reći da je to živo tkivo koje ne prestaje u svom razvoju. Tako imamo i u sadašnjosti da mnogi narodi traže svoje priznanje.
Poznavajući povijesni kontekst teško je shvatiti da će naši programeri naći zajednički jezik, jer su razlike više nego očite.
Ne analizirajući vrijeme 90tih čime bi produbili i ovako loše povjerenje, smatram da je prihvaćanje realnosti najbolji početak. Ni povijest ni program nisu došli do kraja.
I.Pe
