Traženje radnog mjesta i urođena znatiželja za upoznavanjem drugih gradova i drugih podneblja su odvele jednog Livnjanina do Drine, do Višegrada, pa je u blizini velike čuvene Ćuprije Mehmed-paše Sokolovićana i radio i živio.
U pamćenju mu ostale mnoge uspomene: šetnje ćuprijom, gledanje visokog vodostaja Drine, šetnje uzvodno lijevom obalom, izlet brodicom do velike hidrocentrale Bajine Bašte, korzo na desnoj obali, i hodanje desnom obalom do višegradske pilane do koje su tada splavari dovozili balvane.
Svakodnevno pred sumrak šetali su Višegrađani od Ćuprije do Rzavskog mosta, kao i do utoka Rzava u Drinu.
Znatiželjnog Livnjanina u Višegradu je mamio i penjanje na brdo Bikavac i gledanje zalazaka sunca, kao i dolasci do uvijek zaključanih vrata katoličke „Crkve Blažene Djevice Marije“. Tamo su bile i stare vojne kasarne pune vojnika.
Pamti on i vožnje uskotračnom željeznicom, odlaske iz Višegrada do Rogatice, Sarajeva, Foče i Goražda. Uočio je da su mlade Višegrađane privlačila i cesta i pješačke staze na lijevoj obali Drine, one uzvodne od mosta.
Te staze su mnogima bile omiljeno šetalište, jer su tamo u šumarcima djevojke i mladići darivali i dobivali prve poljupce. Tamo su često i potekle drage ljubavne suze.
Na lijevoj obali nizvodno od Ćuprije vidio je i dva groblja koja su i bila, i nisu bila posve zapuštena. Jedno je židovsko, a jedno katoličko. U ta groblja tad se nitko nije ukopavao, jer u Višegradu godine 1969. nije bilo Židova, a bilo je pet Hrvata.
U gradu Višegradu, čuvenom po Ćupriji sa jedanaest kamenih lukova, Livnjanin je čuo i mnoga pripovijedanja o prošlosti, a neke priče su bile odveć bolne.
Saznao je da je nekad u Višegradu radila učiteljica Marija Penjak rođena Tomašević, da je srednju školu u tom gradiću na Drini pohađala Nevenka Dronjić, livanjska sutkinja Nevenka Mladina rođena u Zabrišću.
Kao i mnogi putnici i domaći višegradski svijet, tako se i znatiželjni Livnjanin divio veličanstvenom mostu, divio se Ćupriji Mehmed-paše Sokolovića. Ćuprija je velikog književnika Ivu Andrića moćno inspirirala i njegov doživljaj mosta i Drine je ušao u knjigu, a ta knjiga je velikog pisca nagradila slavom i nagradom da pred Nordijskom kraljevskom akademijom ispriča priču o starom olinjalom vuku i ovčici Aski.
Pored priča iz knjige velikog Ive, o ćupriji se mogu ispričati još mnoge istine iz novije povijesti o stradanjima Višegrađana, a koje je veliki književni velikan znao i prešutio ih. Lakše mu bilo pričati o prošlosti.
Znano je da je Ćupriju gradio junak, koji je s Sulimanom Kanunijem na tri kontinenta ratovao, carevinu širio i desna ruka caru bio. Znano je za tog junaka da je bio vezir nad vezirima, da je umornog sultana u mnogim poslovima zamjenjivao i carevinom upravljao.
U posljednjem trinaestom bojnom pohodu caru Sulimanu (Sulejmanu Veličanstvenom), kojeg je pjesnik Andrija Kačić Miošić Sulimanom zvao, zebnja u trbuhu nagovještala nelagodu, pa je zapovjedio da se godine 1566. za uspješan pohoda po cijeloj carevini upućuju molitve Svevišnjem.
Da bi nelagodu rastjerao svečani ratni mimohod je u Stambolu napravio. Silna vojska uz pratnju ratnih bubnjeva mimohodila je satima ispred sultana i nelagodu mu odnosila. Ratni cilj mu je bio proširiti carevinu, pobijediti kršćanskog cara i Beč osvojiti i usput kazniti Hrvate i nekadašnjeg hrvatskog bana kapetana Sigeta Nikolu Šubića Zrinskog.
Sultan i njegove vojskovođe su bili sigurni da će lako osvojiti i razoriti tvrđavu Siget, da će istu sudbinu i Gyer doživjeti. Ratnici obiju tvrđava su mu se zamjerili svojim postojanjem i k tomu su u njegove sandžake upadali.
U Sigetu se znalo da je velika vojska krenula od Stambola i da ih kod Beograda čekaju vojske iz drugih pašaluka, pa se Siget za obranu pripremio, spremni bili ratnici Nikole Šubića Zrinskog, a u Gyeru spremne bile čete hrabrih Ugara.
Vojni defteri iz Topkapija kazuju da je sultan silnu vojsku doveo do Beograda. Tamo ga čekao vojskovođa Kepruli. S prostora Bosanskog sandžakata čekalo ga dvadeset i pet tisuća ratnika.
I iz Kliškog sandžaka, mahom s livanjskog prostora bilo odvedeno pet tisuća ratnika. Isto toliko je odvedeno s prostora Bihaćkog okruga. Prije sultanova dolaska tih deset tisuća ratnika je dobilo zadaću prijeći Dravu i utaboriti se oko dva tri sata hoda zapadno od Sigeta. Imali su zadaću podići tabor na tvrdim prekodravskim poljima.
Zadaća im bila da budu moćna straža koja će i zaustaviti svaku upućenu pomoć braniteljima Sigeta.
Mnogobrojni kulučari šume sjekli, građu dogonili i zaštitni bedemi su brzo podizani. Hrastove grede su u zemlju zabijali, preplitali i učvršćivati, a šupljine glinenom zemljom i slamom popunjavali. Znali su sultanovi graditelji da uvezane hrastove grede i glinena zemlja odolijevaju topničkim kuglama duže i od tvrdih kamenih zidina.
I prije negoli je sultanova vojska opsjela Siget, prije negoli je vojska na tvrdo ugarsko tlo prešla, sultanu je veliko iznenađenje priredio Nikola Šubić Zrinski. Osamsto njegovih ratnika je noću do tabora stiglo, iznenadilo vojsku koja je pod šatorima spavala i žestoko napalo tabor.
Jurila među turske šatore slamom natovarena tovarna kola, gorjela zapaljena kola i opkoljenim sultanovim vojnicima bijeg onemogućavala. Zapaljeni šatori, dim, vatra i pucnjevi stvorili paniku. Barutana eksplodirala i imala koban učinak. Mnogo vojske se u dimu ugušilo, a sablje ratnika sijekle one koji bi se pokušali probili iz tabora.
Potpun poraz doživjeli taboraši. Tek desetak zarobljenih livanjskih sultanovih ratnika Zrinski poštedio i poslao ih sultanu da svjedoče kakva je sudbina tabor zadesila.
Drska akcija Zrinskog ozlojedila je sultana Sulejmana, pa željno čekao osvajanje i razaranje Sigeta. Naredio pokret. Da bi vojske prešli moćnu rijeku Dravu, sultanovi graditelji su sagradili desetke mostova.
Mostovi su ležali na ramenima nekoliko stotina lađa. Zahvaljujući lađama lako vojska prešla na tvrdo tlo i potom stigla nadomak sigetske Velike i Male Varoši i do kamenog grada Sigeta.
Za livanjske ratnike izginule u taboru se znalo da su mnogi bili iskusni, jer su se 1537. godine istakli u osvajanju kamenog Klisa, kamenog grada nad kliškim urvinama.
Klis, nekad dvor kneza Trpimira, odolijevao je skoro dvadeset godina sultanovoj vojsci i pao zahvaljujući ratnicima pristiglim iz Hercegovačkog sandžaka. Klis su herojski branili uskoci Petra Kružića. Mnogi su uskoci pri padu Klisa izginuli, a poginuo i junak Petar Kružić
Znano je bilo i sultanovom veziru Mehmed-paši Sokoloviću da je moralnu moć kliškim junacima ulijevao čuveni uskok Petar Kružić, da je velika moć svih ratnika kad imaju hrabra vojskovođu. (U puku livanjskom se pamti izreka iz tog vremena: Teško Klisu na kamenu i kamenu, jer je Klis na njemu.)
Znano je iz povijesnih zapisa da je žestoka kliška bitka i osvajanje Klisa bilo proslavljeno u Stambolu, i da je doprinijela da Livno postane središte Kliškog sandžaka. U osvajanju Klisa mahom je ginula sultanova vojska koju je u livanjskom kraju zavojačena.
Ranjeni branitelji Klisa i ranjeni napadači istim jezikom su Boga zazivali, istovjetne jauke jaukali. Otomansku Carevinu su najčešće islamizirani ratnici širili.
Sulejman Veličanstveni, zvani Kanuni Sultan je drskost Zrinskog proklinjao, snebivao se kad je čuo kakav je udarac taborašima zadao i ponovno nelagodu u trbuhu trpio. Juriši na Siget otpočeli i smjenjivali se cijeli mjesec dana, a događalo se čudo, jer je Zrinski u protunavalama među Turcima paniku pravio i velike gubitke im nanosio. Tisuće Sulejmanovih ratnika iz dana u dan ginulo.
Sultan Sulejman je Boga štovao i molio ga da mu bude milostiv, da mu pomogne širiti vjeru i carstvo i silno se uplašio da mu je Bog pomoć uskratio i da pomaže Kaurinu (nevjerniku) Zrinskom.
Znao je da je Božja pomoć važnija od svega, da Bog može pomoći da Zrinski sa svojim ratnicima onemogući njegov pohod na Beč. Iz više razloga Zrinskog je Sindžukom zvao i želio ga vidjeti živog u sindžirima.
Pitao se koliko dugo može ta šaka od dvije i pol tisuće ratnika odolijevati napadima pedeset puta većoj njegovoj sili. Znao je da i neustrašivi branitelji Sigeta svakodnevno ginu, ali i to da branitelji Sigeta skupo naplaćuju svoje živote.
Shvatio je da su odlučili živi se ne predati i ta drskost da ne pokleknu, ta odlučnost da svi izginu, posve je pobrkala sultanove snove. Sjetio se sultan Suliman i ludo hrabrog Nikole Jurišića, kad mu je 1532. godine zaustavio prvi pohod na kršćanskog cara.
Sjetio se tvrđave Kiseg i osjećao strah da će se ista stvar ponovno dogoditi. Prije novih navala slao je svoje tekliče da Zrinskog urazume i da se pod povoljnim uvjetima predaju, ali sve bilo uzalud. Kad je saznao za svoje prevelike gubitke, kad je saznao da je skoro trećinu ratnika izgubio, veliki osvajač sultan Suliman Kanuni je od jada svisnuo i Džebrailu dušu dao.
Svom velikom veziru, kojeg je Sokolom zvao, ”veličanstveni” car je bez amaneta u amanet pretešku zadaću ostavio. Ostavio mu brige da dok traje boj: njegovu smrt zataji, da ratnu bitku dokrajči, devetsto deva kući vrati, da veliki pohod skrati, da se u prijestolnicu sretno vrati i tijelo mu na carskom mezarluku (groblju) u zemlju položi, da mu mezartaš (nadgrobni kamen) postavi.
Mehmed-paša Sokolović je cijelu dužnu zadaću odradio, a zbog čuvanja tajne je svoj mali i carev veliki harem potamanio. Sve žene koje su za sultanovu smrt znale ili mogle znati je podavio, a ni svoju miljenicu Fatmu nije poštedio. Tunel je kopao da bi sigetske zidine lagumao (eksplozivom srušio), a Zrinskog na posljednji juriš natjerao.
Veliki vezir Mehmed-paša Sokolović je tijekom bitke za Siget, tijekom vrućeg i krvavog ljeta 1566. godine svakodnevno razmišljao o ljudskim veličinama, o hrabrosti malobrojnih branitelja Sigeta, o hrabrosti bivšeg hrvatskoga bana.
Jedan zapis iz tog vremena govori da je veliki vezir, po zauzeću Sigeta sikterisao (ružnim riječima i ljutnjom otpravio) one koji su pobjedonosno u šator donijeli krvavu glavu Nikole Šubića Zrinskoga, sikterisao svoje zapovjednike i na njih sablju povukao, pa su se morali domisliti kako po nagradu doći.
Kad su se dosjetili i glavu oprali, ratnu kapu na glavu stavili i žutom svilom ju umotali, te ju na velikom crnom jastuku ponovno donijeli, dobili su aferim (pohvalu).
Mrtvoj glavi su se morali svi nakloniti. Morali su počast odati glavi ratnika kojeg je veliki vezir poštovao. Posebno ga se dojmilo to što je Sindžuk prije posljednjeg juriša svečanu zakletvu dao i kleo se velikim Bogom i otpjevao riječi koje se ne gaze, riječi koje i kukavice hrabre. Uhode su velikom veziru Sokolu dojavile da su se Sindžuk i ostatak oko petsto njegovih ratnika prije smrti grlili i zakletvu ponavljali.
Zapis jednog Španjolca, koji je kod sultana imao diplomatsku zadaću, govori da je veliki vezir držao i cijenio junaštvo Zrinskoga i da je glavu Zrinskoga umotanu u baršun poslao u dvor Zrinskih, da sin Juraj Zrinski glavu velikog ratnika sahrani u obiteljsku grobnicu u Čakovcu.
Na kraju boja Mehmed-paša Sokolović svjestan je bio da je ta pobjeda veliki poraz. Dugo je tajio sultanov odlazak u vječnost, hećimi (liječnici) su sultanove unutrašnje organe i sultanovo srce krišom pokopali i skriveno njegovo tijelo vozili u Stambol.
Prerušenog u sultana jednog vojnika držao je paša u nosiljci. Nadomak carskog grada tog prerušenog vojnika je dao pogubiti, a sultanovo tijelo u nijemoj povorci u Stambol donijeti. U svečanom obredu stotinu istambulskih hodža velike carevine se od sultana Veličanstvenog oprostilo.
Na mezar (grob) velikog sultana Mehmed-paša je često tulipane donosio, jer je sultan za života baš to cvijeće volio, često zorom gledao kako cvijet latice otvara i kako ih večernjom zorom zatvara. Bilo je znano da je Sulejman Veličanstveni za života to cvijeće sam hladnom vodom škropio i u kapljicama vode ljepotu vidio. Govorilo se da je ljepotu vodenih kapljica ovjekovječio i pjesmama i brušenim biserima.
O herojskoj pogibiji Zrinskog i branitelja Sigeta glas se pronio širom kršćanskog svijeta i vjerovalo se da je Bog velikog sultana Osvajača kaznio. O tom događaju se pričalo i pisalo, a u kratom vremenu poslije bitke napisano je više od stotinu književnih djela.
Dramske predstave su izvođene u mnogim gradovima i često su završavale kolektivnim suzama. O velikom veziru Mehmed-paši Sokoloviću također se mnogo pisalo. Mnogo toga je zabilježeno.
On je čovječanstvu dokazao da je puno velikih ljudi rođeno na brdovitom Balkanu. On je bio izradio i plan spajanja Crevenog i Sredozemnog more, kao i plan kako će se kanalom povezati dvije moćne ruske rijeke na Privološkoj zaravni.
Kao što se Sindžukova zakletva dojmila velikog vezira, tako ga se dojmila i smrt u Sigetu zatečenih žena. Mnoge su zagrljene rukama voljenih ratnika rinule sebi nož u grudi i njihove duše su mirno otplovile u svijetle oblake.
Ispred sigetskih zidina Turci su našli i tijela dvaju zagrljenih ratnika. Uočeno je da je jedno tijelo bilo ratnice u muškoj odjeći. Saznalo se da ta ratnica nije htjela sebi rinuti nož u srce, pa je privoljela mladog muža (vjerojatno plemića Vukovića) da joj nabavi mušku odjeću i nađe laganiju sablju. U jurišu su skupa jurišali i sasječeni jedno pored drugog pali.
Duše svih tih ratnika otplovile su u Nebo, u svijetle oblake. Ti oblaci i dalje plove od Sigeta do Kotora, plove preko gora, preko dola sve do sinjeg tamo mora. Njihove duše pjevaju pjesmu koja je uvijek jasna, uvijek glasna.
Plove oblaci poljima i gorama, plove obalama tisuću i trista otoka. Cijela njihova domovina je mogla stati u džep velikoj sultanovoj carevini, a velika carevina nikad ju cijelu nije uspjela zgnječiti. Na tlu koje su branili ratnici male kršćanske zemlje, sultanova vojska se nekoliko puta spotakla i poraze doživjela. Moćna Sindžukova obitelj u borbama za vjeru i domovinu je izginula i svijetu uzor postala.
********************
Novovjeki potomci ranjene i umanjene domovine Nikole Šubića Zrinskog nemaju cjelovitu povijesnu čitanku iz koje bi mladost mogla čitati o stradanjima i podvizima njihovih predaka.
U povjesnoj čitanci bi morala biti zapisana crtica o tome kako su Turci još dugo u Slavoniji ostali, kako su u to vrijeme najduži most na svijetu napravili. Most se pružao u blizini utoka plovne Drave u korito Dunava i premošćivao je baranjske močvarne neprohodne ritove.
Građen bio hrastovim balvanima koji usađeni u vodu umjesto da trunu otvrdnu. Na usađene balvane tesari prikivali grede, uvezivali ih, pa kilometrima dugu drvenu cestu izgradili i dva tvrda kopna povezali. Mostom je lako bilo vojske prebacivati i ići u osvajanja.
Jednog zimskog dana 1664. godine Nikola, unuk Nikole Šubića Zrinskog, poveo je zimsku ofenzivu da bi uništio veliki drveni most, da bi uništio vrata kroz koja turska vojska ulazi u veliku gornju Panoniju.
Po bijelu snijegu, u bijelo obučeni ratnici na bijelim konjima su krišom jahali i karaule na mostu osvajali. S dvanaest minareta tadašnjih osječkih džamija Osmanlije su gledale kako rastopljenom smolom poliven, kilometrima dugi most gori i obasjava zimsku noć, gledali kako vatra i dim slave zimski kršćanski vojni uspjeh.
Također ne bi bilo naodmet u povijesnu čitanku staviti kako se u životu događaju neočekivane stvari, pa se dogodilo da je veliki vezir, veliki ratnik i veliki graditelj Mehmed-paša Sokolović ubijen iz razloga što je tako velik postao.
Ubio ga zavidni hafiz, derviš koji je cijeli Kur’an znao napamet, koji je više puta u zanosnom plesu sudjelovao i poslije bezbrojnih pirueta nikad nije teturao, a zateturao je kad je velikom veziru Mehmed-paši Sokoloviću nož u grudi rinuo.
********** *
Od jednog krojača Višegrađanina saznao je Livnjanin da su mnogi Višegrađani svojom krvlju kameni most natopili, jer su na početku Drugog svjetskog rata na mostu ubijani i muževi, i žene i njihova djeca, pa u Drinu bacani.
I tog krojača, kad je imao 12 godina je zločinačka kama probola i on je bio bačen u Drinu. Jednoj bogatijoj muslimanki dimije pune zraka nisu dale da potone i on se držao za dimije mrtve žene.
Nizvodno su seljaci kolcima s kukom za sijeno povlačili ljude koje je Drina nosila i njega su izvukli. Na konju su ga do Rogatice prebacili, a iz Rogatice autom ga odvezli u Sarajevo i tamo su ga spasili njemački doktori.
Branko Penjak
