Knjiga o livanjskom školstvu / Stipo Manđeralo: Lučonoše, Buybook, Sarajevo / Zagreb, 2019.
Pisati o Stipi Manđeralu, odnosno o njegovom djelu, lako je i teško, istovremeno. Lako – jer se nudi obilje sadržajne građe i materijala, teško – jer je autor uznio svoja djela na visoku razinu, pa valja napisati slovo dostojno i tog čovjeka i tog djela.
Stipo Manđeralo nije samo čovjek, on je čovjek – institucija. Ima stotinu ruku i svaka od njih čega se god lati, to pozlati.
Latio se, tako, Manđeralo mnogih poslova, zaputio u minula vremena da razgrne s njih tamu zaborava, da rudarski (sin rudara Matana) s rude skine naslage jalovine, da otkrije važno i značajno, da odgoneta i čita.
Temelje svog stvaralačkog zdanja polagao je od kamena. Na takvim tvrdim temeljima zidao je kamena zdanja. Iz kamene gromade isklesao je Gospodare kamena (1987) – svoje prvo veliko djelo. Potom se pojavljuju: Lozićev ilirski san (1992), Kutija za čuvanje vremena (1996), Zlatne ruke (1999), S Vidoške gradine (2006), Livanjski trgovi (2011), Pismo za puk i gospodu (2015) i Lučonoše (2019).
Jedan bh. pisac pisao je roman 47 godina. Rezultat – vrhunsko djelo, remek-djelo.
Ako se promatra pojava Manđeralovih djela, onda se vidi da je razmak između njih oko četiri-pet godina. No rad na tim djelima trajao je mnogo duže. Godinama i decenijama autor je radio na svojim djelima – strpljivo i uporno prikupljao građu, preturao preko ruku obimnu literaturu i dokumentaciju, razgovarao i bilježio kazivanja mnogobrojnih kazivača, provjeravao i vagao, mjerio i krojio, pisao i brusio… smisleno i dugo.
Znam da su Gospodari kamena gospodarili dugo vremena vremenom Stipe Manđerala. Još duže je trajao rad na djelu S Vidoške gradine. Autorova rodna kuća nalazi se uz samu Gradinu. Kao dječak na Gradini, među povijesnim tragovima i ulomcima, igrao je dječje igre, opijao se idiličnom ljepotom neba i krajolika, maštao i sanjao, punio dječju dušu… Iz te će duše, mnogo godina poslije, kao proljetno bilje iz vrta, isklijati i izrasti Manđeralova djela.
Na Lučonošama je Manđeralo intenzivno radio 4 – 5 godina, a djelo će tek tridesetak godina kasnije ugledati svjetlo dana. I u ovom djelu autor je na svom terenu – u školstvu / prosvjeti. Autor je 40 godina radio kao profesor u livanjskoj Gimnaziji. Sretan čovjek, bez sumnje.
Posrećilo mu se da radi ono što voli i da voli ono što radi – obrazovanje, istraživanje, pisanje. Profesija i hobi u jednom. Kada se tom jedinstvu dodaju rad pregalački i nerv stvaralački, onda ne mogu izostati značajna djela.
Stipo Manđeralo je – a ko bi drugi ?! – bio najpozvaniji čovjek da napiše knjigu o livanjskom školstvu. I napisao je. Prosvjetar o prosvjeti, lučonoša o lučonošama.
Istina, prije Manđeralove knjige postojala su dva ozbiljna rada u kojima je detaljno i kompetentno obrađeno tadašnje konfesionalno školstvo u Livnu, a koje su, prije stotinjak godina, napisali livanjski učitelji Dušan Karanjac i Stipo Marković.
Lučonoše se nadovezuju na te tekstove i one su, nema sumnje, glavna, temeljna knjiga iz ove oblasti. Njen podnaslov glasi: Prilozi proučavanju livanjskog školstva. I u svojim prethodnim knjigama autor je pisao podnaslove – Livanjsko klesarstvo 19. vijeka, Prilozi za proučavanje prošlosti livanjskog kraja, Prilozi proučavanju bosančice, itd.
Tema Lučonoša vremenski se proteže od konfesionalnih škola u turskom periodu, preko interkonfesionalnih za austrougarske uprave, potom školstva između svjetskih ratova, pa sve do šezdesetih godina prošlog stoljeća.
Družeći se s autorom Manđeralom, imao sam privilegiju iz prve ruke saznati dosta toga što je vezano za Lučonoše. Pojedine detalje autor nam je otkrivao za okruglim stolom u kafiću, o mnogima smo razgovarali, provjeravali legende brojnih starih fotografija na kojima su znana i neznana lica učitelja i njihovih učenika, škole, dijelovi grada, nekadašnje kuće ili njihovi ostaci, razni objekti, svjedočanstva, pečati, izvještaji i drugi pisani dokumenti. ( Uz autorovu, ovdje je pripomogla pouzdana memorija i oko slikara Age Pivčića. ) U knjigu je uvršteno oko 230 ilustracija.
Svaka Manđeralova knjiga za Livno i Livnjake (i šire) predstavlja monumentalno, kapitalno djelo. Iako su tematski vezane za livanjsko podneblje, one prelaze granice zavičajnog i dobacuju daleko. Tako je njegova knjiga o bosančici, posredovanjem zagrebačkog Filozofskog fakulteta, odnosno profesora Matea Žagara, dobacila do Sankt Peterburga, preciznije rečeno – Sanktpeterburške biblioteke. Ondje su nedavno pronašli jedan zapis na bosančici. Stipo Manđeralo je pomogao da se zapis pročita. Iznosim ovo javno i s ponosom iako znam da bi autor upravo to prešutio.
Profesora Žagara oduševila je Manđeralova knjiga Pismo za puk i gospodu. U jednoj e-mail komunikaciji s Manđeralom, prof. Žagar, između ostalog, piše: U uvjetima tako zakržljalih filoloških istraživanja ovakvi su prilozi, poput Vašeg, predragocjeni.
U drugom dopisu dodaje: Vaša je knjiga prevrijedna. Ključno bi bilo da ima dobru inozemnu distribuciju, osobito u ćiriličkom svijetu. Relevantni tekstovi o bosanskom brzopisu rjeđi su od suhog zlata!
Prije prof. Žagara o Manđeralovim knjigama pisala su uvažena pera i visokim ocjenama ocijenila i vrednovala njegova djela. Evo njihovih imena:
Slavko Gotovac, Ivan Lovrenović, Velimir Laznibat, Miljenko Jergović, Vinko Brešić, Pero Mioč, Vojo Vujanović… Tom spisku treba dodati i recenzente Lučonoša – Ivana Šarčevića i Željka Ivankovića.
U jednom predstavljanju Buybookovog izdanja Manđeralove knjige (BhDOCumentary, 2016) stoji i ova rečenica: Manđeralo je istraživao lokalno a vidio globalno (daleko).
To je, uostalom, polazište i cilj mnogih stvaralaca – poći od partikularnog, doći do univerzalnog; poći od lokalnog, doći / dobaciti do globalnog. Manđeralo je, nema sumnje, daleko dobacio.
Još jedna odlika Manđeralovog pisanja i stava ne smije se zaobići. On u svim svojim djelima dosljedno i principijelno iznosi i naglašava zajedništvo ili, kako se to danas kaže, multikulturalnost. Manđeralo ne ostavlja nimalo prostora da se tu ubaci crv modernog primitivizma i nagrize i razori zdravo tkivo. Zavirite u bilo koje njegovo djelo, prelistajte, evo, Lučonoše, pa ćete to odmah uočiti.
P.S. Svaka livanjska kuća treba da ima Manđeralove knjige. Škole i prosvjetni radnici – Lučonoše, svakako.
