Namjerno s odmakom od par dana pišem jer taj dan nije dostojno pisati bilo sto osim sjetiti se i odati počast poginulima i zahvaliti se onima koji su još uvijek među nama.
Drage sugrađanke i sugrađani, ali ne samo vi nego svi koji budu čitali ovaj tekst, promislimo se sami nad sobom sto smo učinili od tog 23.04.1992. godine ili poslije tog prokletog krvavog rata.
Lako bi bilo optužiti politiku, kao što je jednostavno biskup na misi na Glavici u Rujanima optužio nas obične ljude da izdajemo žrtvu svojih očeva, tako da odlazimo u inozemstvo i ne ostajemo na toj krvavoj grudi zemlji. Istina je negdje upravo u rascjepu između ta dva optuživanja.
Mi
Teško je pobjeći od činjenice da smo mi obični ljudi stvorili narcisoidna čudovišta u vidu političara. I to trebamo sami sebi priznati. Istina je da smo ih uporno birali. Istina je da smo ih uporno podržavali. Istina je da smo im uporno prešućivali sva njihova nezakonita bogaćenja, sve njihove namještene natječaje i izbore. Istina je da nikad ništa konkretno nismo poduzeli izuzev kavanski nadoduravanja i ispraznih priča. Istina je da smo čak i popuštali i sami pojedinačno čak i nesvjesno pustajući ih ispred sebe jer ipak oni imaju utjecaj.
Zato kad god pokušamo nešto prokomentirati trebamo najprije početi od sebe. Početi od svojih grijeha i propusta koji su ipak skrojili htjeli to mi priznati ili ne nasu današnju stvarnost. Samo ću podsjetiti na jednu izreku koji sam nebrojeno puta čuo u našem gradu : “bolje da nas naši kradu nego drugi“, bez da bi si itko postavio pitanje: Zašto bi nas bilo tko i bilo gdje potkradao?. Jer ako mi fali novac koji sam pošteno zaradio, a trebao bi platiti režije, svejedno je tko je otuđio to je moj pošteno zarađeni novac.
Oni
Sad dolazimo do produkta našeg nemara. Plod naše letargije i nedovoljne uključenosti u društvena zbivanja su ovakvi kakvi jesu političari konkretno evo na našoj lokalnoj razini. Oni kakvi jesu, zlobni narcisoidni kleptomani su to do maksimuma pa čak i preko toga iskoristili cijelu situaciju.
Pa su tako preko noći neki koji nisu imali pojma o svom hrvatskom identitetu gradeći karijeru kroz uništavanje simbola grada, poput firme Li-bus postali visoki dužnosnici i ugledni građani ovog grada. Pa se bez problema šepure i izvlače svoje hrvatstvo koje je naravno interesno uvijek kad imaju od toga koristi. Pa imamo iz našeg grada čovjeka koji je dogurao do parlamenta FBiH a u srednjoškolskim danima se izrugivao s domoljubljem i rodoljubljem.
Neću navoditi više primjere jer nema smisla, toliko ih je da bi se knjiga vrlo lako složila. Da ne gubim poantu, ti isti likovi i njihovi šefovi imaju obraz doći bilo u Rujane bilo na Korićinu pa čak i pričati o tim danima s akterima tih događaja bez ikakvog osjećaja srama. I što je najgore ne ustručavaju se spomenuti i žrtve, a oni su na osnovu njihovih života došli do svega svoga ili se možda tu i varam. Jer, kakvi su sumnjam da bi im problem bio obavljati funkcije i ispod kokarde umjesto šahovnice ili grba BiH.
Na kraju činjenice su iduće. Nitko od nas ili “njih” nije pokazao dovoljno zahvalnosti žrtvi tih travanjski dana ljeta gospodnjeg 1992. Možda pojedini primjeri jesu svjesni žrtve svojih očeva pa se odužuju,zapravo ne možda već sigurno – jesu jer ipak postoje i neki pozitivni primjeri življenja u našim krajevima ali u svakom slučaju to je premalo s obzirom na žrtvu koja se podnijela.
Zato probudimo u sebi taj fajterski duh svojih predaka i bez kompromisa krenimo u budućnost i nove borbe. Ma gdje da jesmo gledajmo pomoći svom gradu i kraju. Nemojmo se predati beznađu i kakvoj god situaciji bili, jer 23.04.1992. govori da ne postoji bezizlazna situacija. Ako ne možemo sami doći će braća i pomoći kao i tih dana. Dakle, važno je boriti se u stvarnosti, a ne biti čangrizavi mlatimudan koja kuka i žali se po društvenim mrežama.
Neka u nama zauvijek žive pali heroji i neka zauvijek ostane urezan 23.04.1992. u naša srca kao nit vodilja i pokazatelj da je hrabrošću, ljubavlju i slogom sve moguće!
Kao i na početku teksta i na kraju ću se vratiti na Misu na Glavici i na riječi lokalnog župnika, koji je poslalo istu ovu poruku o zajedništvu i borbi za bolje sutra, naravno ukoliko nam je stvarno stalo do našeg grada.
Pritucalo Smetenović